четвртак, 21. децембар 2017.
Димитрије Јевтовић – Полимац - На ћуприји мутне Дрине
На ћуприји мутне Дрине
На ћуприји мутне Дрине
Ја сам синоћ дуго ћуто
И о судби домовине
Мишљах тужно, забринуто.
Ту мом срцу сјетно звони
Кроз клисура пусто ст’јење
Хучна Дрина, која гони,
Ваља, дрвље и камење.
Слушајући шум таласа,
Стојећ’ испод неба тавна,
Сјећаше се тога часа
Херцег-Босне прошлос’ давна.
Овдје бјеху: рај, слобода
И весело премаљеће,
Гдје сад осим мога рода
И туђин се гордо шеће,
Што народу моме суди
И неправдом сваком влада.
Ах! Смир’те се моје груди,
Слушали сте “царство јада”.
“Земља Плача” то се зове
Коју српски народ љуби,
Која жели славе нове –
Бојна труба да затруби.
Већ се небом бура вије
И облаке гони црне,
Пошље којих сунце грије,
Кад слободу народ врне.
Ха! Још сада гракћу врани
Васионом, траже стрви:
“На скоро ће жељни дани –
Кажу врани – биће крви!”
Да! Наше је све отето,
Дићи ће се народ ц’јели
Већ да стресе ропство клето,
Јасна зора да заб’јели;
Да се свијет трси ига,
Ови кога крије тама.
А Европа, што јој брига
Није, нек се стиди срама,
Кад престане бити раја
Народ, који сада пишти,
Мога родног завичаја,
Који клето ропство тишти.
Тако мишљах забринуто
О судбини домовине
Синоћ кад сам тужно ћут’о
На ћуприји мутне Дрине.
Димитрије Јевтовић – Полимац
"Братство" 1908.
понедељак, 18. децембар 2017.
Dragutin Deklić - Kokot
Kokot
Nekada u Budvi, jošte prije rata,
bijaše u nas jedam žuti kokot,
sa sjajnim repom u tamno zelenoj boji;
Svi su ga mještani pa i stranci znali,
a mi smo ga Žutko od milošte zvali.
Jednog lijepog pijevca imali su moji,
sa velikim repom u duginoj boji.
Mog’o
je da uzleti na krov i na čokot,
pa da na jednoj nozi stoji;
Znali smo da se nikog ne boji
i pričalo se da je umio do sedam broji,
a kad ustreba čak i da pliva po moru;
Spavao je na smokvi sred svoga jata,
i budio redovno ribare pred zoru;
Danju je šetao ispred kućnjih vrata,
zakreštao bi na lica njemu nepoznata
i penjao se na kokice svakog sata.
letio je na krov, na smokvu i čokot,
bio je to lijepi, krupan, žuti kokot.
(1)
Žutka mi je darova’ Špadijer Marko
kada mu je jednom baš poreznik Žarko
plijenio kokoši zbog nekakvog duga,
i od onda sam ja dobio svog druga,
a mati čuvara domaćega kruga;
On bi nam unaprijed javljao oluju,
ponekad bi pratio majku i skakao u pomoć;
Njega su se bojale mačke i pseta mnoga,
znao je da ubije kljunom i otrovnu guju,
a prije prvog trusa on je kreštao u ponoć.
Voljeo je puno žene i vojnike,
no nije trpjeo neke poreznike.
Svi su mu tepali kad je prolazio gradom
osim onog lijenog poreznika zloga
koji ga je jednom utopio keadom,
jer da mu je kokot smetao da spava
i što ga je od toga zaboljela glava.
Jednog jutra nadjoše krepanoga Žutka,
sa perjem ulepljenim kao tužna lutka
od živoga vapna; a zatim, iz vrtnog kutka,
zapita mi majku jedan ljudski okot
kako joj se čini ovaj bijeli kokot.
Jednom dok je gradić još spavao cijeli
na pragu je osvanuo mrtav kokot bijeli.
Nema Žutka više, niti ljudi, ni živina;
Na vratima pustog grada visi teški lokot,
al’ se priča tajno, van dnevnih novina,
da u noći duge, iz tih ruševina
ponekad zapjeva nevidljivi kokot.
Kažu da je skoro i pokojni Žarko,
kada je uz teški umirao topot
i poslednje znake puštao iz grudi
spomenuo da ga neki čudni kokot
sa prozora gleda, poziva i budi.
Kada je izdisao onaj mjesni zlokot
njemu se ukaza jedan crni kokot,
pa se sjeti da mu, nekad, misao napaka
(2)
bješe stjerat Žutka u jamu od klaka. (3)
1 – pjevac; 2 – zla; 3 – gašeni kreč.
Dragutin Deklić-Skit
петак, 15. децембар 2017.
Царски сонети
Милош Видаковић
“Царски сонети”
Милош Видаковић - Аманет мајке Јевросиме
Милош Видаковић - Бановић Страхиња
Милош Видаковић - Ковачница Новакова
Милош Видаковић - Краљевић Марко
Милош Видаковић - Крчмарица Јања
Милош Видаковић - Љутица Богдан
Милош Видаковић - Милошева песма
Милош Видаковић - Мусић Стеван
Милош Видаковић - Плач Маргите девојке
Милош Видаковић - Писмо драгани
Милош Видаковић - Плач сестре Дојчинове
Милош Видаковић - Протопоп Недељко
Милош Видаковић - Смрт Краљевића Марка
Пријавите се на:
Постови (Atom)