Balada iz
tragedije „Milenko i Dobrila” g. 1852 M. Bana.
Mlada
Jelka ljubi Janka
Kao
život svoj:
“Ma
i tajno šta ne dogješ
Meni, Janko moj?” –
“Već nikako, tužna Jelko,
Ne mogu ti doć;
Na zidima straže bdiju
Svu božiju noć.” –
„Straže oca mog nemilog
Zavaraću ja,
Niko ne će
probudit ih
Iz duboka sna,
Samo dogji, o moj Janko,
Samo
dogji ti;
Ja
inače od žalosti
Umrijeću ti.”—
“Dosta dosta,
kad se bude
Poloviti noć,
Lagahno ću ja u
čunku
Pod zamak ti doć;
Doći ću ti, bilo stražâ
Il’ ne bilo njih,
Izmedj noža i pušaka
Doć ću njihovih.
“I pučina da
uzavri
Iz ponorna dna,
Jednako me čekaj,
Jelko, Doći ću ti ja.” –
Kad ponoći bilo
Janko
Morem veslaše,
I zamku se tiho tiho
Približavaše.
A Jelka je do prozora
Sjetna sjedila
I
niz more uzdrhtalim
Srcem
gledila.
U gustome mraku
oluj
Bjesno huktaše,
A Jelka se
čekajući
Bogu moljaše.
Čekala je čekala je
Svu tu dugu noć;
On mi reče da će doći,
I
dojsta će doć.
O
bijeloj zori nada
Iščezla
joj već,
Al’
i svoju održô joj
V’jerni
Janko r’ječ;
Pod
zamak joj čunom došô,
I još stoji tu;
Nu na grud’ma nož sred
grla
Rane zabjen mu!
Vele ljudi da
nož bješe
Oca Jelkinog,
Koj’ praćaše
mrkim okom
Momka njezinog. –
Dugo dugo Jelka suze
Prolivala jest,
Pa napokon žalosnica
Izgubila sv’jest;
Te u vrtu još svog Janka
Čeka svaku noć,
Sve u sebi mrmljajući:
On
će dojsta doć.
Нема коментара:
Постави коментар