понедељак, 2. јун 2025.

Matija Ban - Mlada Jelka ljubi Janka

 


Balada iz tragedije „Milenko i Dobrila” g. 1852 M. Bana.

 

 

Mlada Jelka ljubi Janka

Kao život svoj:

“Ma i tajno šta ne dogješ

Meni, Janko moj?” –

 

“Već nikako, tužna Jelko,

Ne mogu ti doć;

Na zidima straže bdiju

Svu božiju noć.” –

 

„Straže oca mog nemilog

Zavaraću ja,

Niko ne će probudit ih

Iz duboka sna,

 

Samo dogji, o moj Janko,

Samo dogji ti;

Ja inače od žalosti

Umrijeću ti.”—

 

“Dosta dosta, kad se bude

Poloviti noć,

Lagahno ću ja u čunku

Pod zamak ti doć;

 

Doći ću ti, bilo stražâ

Il’ ne bilo njih,

Izmedj noža i pušaka

Doć ću njihovih.

 

“I pučina da uzavri

Iz ponorna dna,

Jednako me čekaj,

Jelko, Doći ću ti ja.” –

 

Kad ponoći bilo Janko

Morem veslaše,

I zamku se tiho tiho

Približavaše.

 

A Jelka je do prozora

Sjetna sjedila

I niz more uzdrhtalim

Srcem gledila.

 

U gustome mraku oluj

Bjesno huktaše,

A Jelka se čekajući

Bogu moljaše.

 

Čekala je čekala je

Svu tu dugu noć;

On mi reče da će doći,

I dojsta će doć.

 

O bijeloj zori nada

Iščezla joj već,

Al’ i svoju održô joj

V’jerni Janko r’ječ;

 

Pod zamak joj čunom došô,

I još stoji tu;

Nu na grud’ma nož sred grla

Rane zabjen mu!

 

Vele ljudi da nož bješe

Oca Jelkinog,

Koj’ praćaše mrkim okom

Momka njezinog. –

 

Dugo dugo Jelka suze

Prolivala jest,

Pa napokon žalosnica

Izgubila sv’jest;

 

Te u vrtu još svog Janka

Čeka svaku noć,

Sve u sebi mrmljajući:

On će dojsta doć.











 

 

Нема коментара:

Постави коментар