среда, 15. јул 2026.

Grgur Biokovac - Na kulištim Jugović dvora

 

Na kulištim Jugović* dvora

 

Već planinskih ptica veseli sklad

Pozdravi jasno s istoka Sunce,

Več žarko obsja Viter-vrhunce,

Kad putnik na goru dostadoh rad!

 

I milolik obalam prosjenu

Veselo Sunašce rasipljuć sjaj, —

Vilovit-Primorja zimzelen gaj —

Čarobnim se plaštom zaodjenu.!.!

 

Kao soko kad na klis dostane

S visa gledajuć timora ljuta,

More, podgorja, i brda kruta,

Željnim okom kudagod mahne;

 

Oj širom okolo pogleda divna..!—

S kulišta gorskih ushićen gledah,

Otoke vilinske niz more redah,—

Bijele dvorove Primorja mirna!./

 

Sa sinjeg mora, starinskih dvora

Junačka prošlost divno lebdila!—

Maštom šaptala, dušom svodila— .

Ponosna stara Primorska „оrа“!!.

 

Premišljah tugjer v’jekove slavne—

Slovinskih dika,— nezgoda crnih

Jaku polugu dušmana strvnih, —

Razdor-neslogu, i spletke tavne.!.

 

Gledah tom našom gradinom svita —

Kud se Slovinstvo prostire, širi,

„Igda da Slovin-sloga uspiri?!

Tužnim srcem vapijah i pita'!?“

 

„Avaj! sudbo, i vilinska kobi — “

„Jel to Slovinka ? ! — što da mi zbori.?

„Na kuliištu, glej?!— baš da se stvori.?!

„Nagjoh se tuj u opasnoj dobi..?!.“

 

Сuј der, momče putniče smioni“

„Ova kulišta, vilâ su stani“

„Na ovu zemlja nigda nestani,

„Zas'jedam vilâ odmah s’ ukloni.

 

Ро razoru evo pogledaj tamom"

„Ovdje nebi sugjeno stanovat“ —

„Ni Jugović braći grada osnovat!“

„Uzrok bi to na ročištu davnom!"

 

„Uzrok je s kletve... dok se navrše“ —

„Sloviuski jadi, dok sloga ogrli“ —•

„Ljubavlju, bratskom rod nam naš vrli;

„Presude jednom već da se skrše!“

 

„Ovdje tad ćemo s novoga grada— “

„Kolo zaigrat slovinske vile, -

„Narodne kada slože se sile — “

„S Jugović-mladih bratskoga sklada!

 

„Kad će to, vilo, zavupim, biti!?“.

... Ah! S mog usklika iščezuu vila!—

Glas mi zamuknu divovska sila —

Kliknut hoteč. .. „Nemoj već tajiti.!“

 

Nestade vile, i čudne kobi

Samo mi iskra u duši planu. . .

Samo mi na srcu tužnom lanu ..

Dali su sluti o boljoj dobi?!

 

Manuh se putnik kobi i m’jeni ....!

Da! jednom pozdravih rodne gore !,—

I divno sinje primorsko more,

Pak s srca puna pjesmom nam’jeni’

 

„ Oj slogo sveta, raspali grudi — “

„Slovencu, Hrvatu, Srbu bratu,“

„Bugara da nagju u svom jatu . . “

„Slovinstvu mladom pretečom budi.“

 

*) Lijepoga Jesenskog jutra 17 Rujna 1877; dostao sam na kulišta Jugovića graca, na visokom Viteru gornjega Makarskoga Pri­morja. Obilazeći zakopanu zemljom podorinu, zaraslu divljom tratinom, i razim grmljem pri istočnoj strani pokraj okrajka uzgor stojećih ruševina, opazio sam cijelu polovicu lijepo iskresane četvoraste ploče, na kojoj opazio sam ruku, mаč, i po zvijez­de. Stari gradac sa lijepim dvorcem, prilično da je zauzimao do 50 metara četvornoga prostornoga zemljišta.

Kako su Jugovići, s grada Vučitrna prispjeli k moru, nijesam tačno mogao doznati. Po pismenim spomenicima , koji su se negda nalazili u samostanu Zaostrogu, reko bi, da nakon Kosovskoga rasula, potomci Jugovići Damjana Bogdanova, uklanjajući se ispred sile turske, krenuše preko kršne Hercegovine, dopriješe u zagorje primorsko, i kod svojih suplemenika starih primorskih Hrvata Kačića nagjoše zakloništa, pak na Viteru svoj gradac smjestiše. Nakom kratkoga vijeka pleme Jugovića izumrije, od koga preostajući samo jedna ženska, umrije dumnom.

Narod mnogo toga koješta priča, i u pjesmi, i u prostoj pučkoj predavi, o došašću i boravljenju Jugoviča na Viteru, o vilin­skomu kolu i ročištu, o vilinskomu sazivanju na selo i t. d. o zamamljivanju mladića i grabljenju djece i t. d. Zato narod zo­ve Jugovića kulišta i vilin-gracem, te prosti pučanin njekom bojazni i u neopasno doba uzlazi na goru, da nebi nagazio na vilinsko kolo, na vilinsku zdjelu i t. d. Pjesma pak u glavnom stoji u opreci narodne pjesme, biva:

„Što bi braća obdan sagradila“

„То bi vile obnoć razorile“ . . .  i t. d.

 

Spjevao Grgur Biokovac

 

(Grgur Urlić-Ivanović (Drašnice, 1842. – Zadar, 1902.).)







1879












четвртак, 25. јун 2026.

Miho Knego - Oda

 


Prigodom Otkrića Spomenika
Velikom Pjesniku
Gjivu Frana Gundulića
Dubrovčanina

 

Oda

 

Sv’jetlo sunce sini, sini!....

 

Što bi? Zar strašni valovi,
Što o hiid jed svoj lome
I Slave lagju lagahnu
Biju u b’jesu svome,
Sad tihim morem šetaju
I tek što ližu kraj?
 
Gle, munje zrak što križaju
I grozne neba biče
Na Slave lagju mlagjahnu
Sve regbi oboriće,
Sad bježe, te se prosiplje,
Svud vedrog neba sjaj!
 
Što bi? Je l’ ovo obmama
Mog oka, što dni bolje
Vidjet’ bi htjelo, ili je
Mog srca tlapnja, koje
U novom čustvu kakovom
Nać svemu misli l’јек?
 
Ne, ne, to nije obmama!
Dan sv’jeto danas svanu,
Niti je Zora ikada
Predišla takom danu,
Od kada Onaj Besmrtnik
Svoj slavni poče v’jek.
 
Da, onda rujna božica
Vrh Srgja sjajuć kliče:
„Raduj se, raduj presrećni
0 grade, Dubrovniče!
Tvojega tla stup najjaeči
Moj ti donosi skut.
 
„Kud god sam konje vatrene
Provela hrleć amo
K sinjemu s mora Crnoga
S desna, s l’ijeva samo
Ropski se čuju uzdasi
I tugji vlada prut.
 
А zlatnu slobodu zidine
Čuvaju tvoje јаке;
Njezin se miris ugodni
Poput sunčane zdrake
Širi, a robu postaje
Još teža tugja vlast.
 
Аl evo čedo svemoćno
Na dar ti šalju vile:
Njegove lire zvukovi
Prokleće drske sile,
Spojiće uda slomljena
Uliće nade slast.
 
„I ti ćeš bit’ nepresušno
Slobode, pjesme vrelo,
Iz kog će crpsti takmeć se
Jugoslavenstvo c’jelo.
Nit’ će te, grade, nestati,
Dok narod bude živ“.
 
I tako bi. Аl zlokobna
Sudbina, što nas prati,
Rajskoga pića s’ izvora
Napit’ se v’jek nam krati,
Premda nas blizu dovodi
Put, koji svegj je kriv.
 
Smetene tad nas zavagja
Grizlica Slavske lipe,
I kao b’jesni valovi
Goneć’ se kad prekipe,
Tako s’ u koštac hvataju
I bore strast i strast.
 
Srdi se nebo, postaje
Od dana nojca mrkla
Pod nogam se trese, strah te je
Da zemlja ne bi te srkla,
Nit se u mraku poznaje
Našega roda vlast.
 
Аl gle nenadne promjene!
Dan sv’jetli danas svanu,
I nije Zora nikada
Predišla, vakom danu
Od kada Onaj besmrtnik
Svoj slavni poče v’jek.
 
Potomstvo harno sjeća se
Onog, koj’ pjesme žarom
Slobodom dušu napaja;
Onog, koj’ slavom starom
Napunja nove vjekove
I njen umnaža jek.
 
Narod mu u znak ljubavi
Spomenik diže tvrdi:
Neka mu lice razbije
Neslogu što nas grdi,
I jakost u nam’ probudi,
Što kobni spava san.
 
Eto iz drevne Dubrave
Ističu sunca zdraci
I zlatnu sv’jetlost prosiplju
Svuda, gdjeno junaci
Spominju Gjurgja Jerinu,
Proklinju Vidov dan.
 
I svačje srce otajna
Milina njeka puni
Nit’ može ruka ičija
Da tu milinu zbuni,
Jer hrabri narod poznaje
Ponosa svoga moć.
 
Oh dane, što si svanuo,
Ne puštaj noćne tmice,
Tvoja vedrina neka nam
Uzdrži vedro lice
I klete spletke ukloni
Što crna snuje noć.
 
A ti nas Duše Veliki,
Ohrabruj k boljem radu,
Spominji prošle vjekove,
I budi slatku nadu
U vr’jeme puno srećnije
Što no će istom doć. 

Dubrovnik, 26 Junija 1893. 

Miho Knego

Nikša Gradi - Dubrovnik


 


Dubrovnik

Putniku koji mu dohodi na posjete


Piantossi
nemica gente al nostro albergo
in seno.
Om. Odis.

 

Slavnog grada uz ulice stare
Iz daleka, putniče! kad dogje;
Nemoj pazit na današnje kvare,
Misli samo na sjaj koji progje.
 
Puk mu, jadan! sve dušmanske dare,
Poput hljeba spasonosnog glogje:
A ne vidi, e dušmani šare,
Tek da sreća svaka ga mimogje.
 
Groblje pusto on ti kaže sada
Veljih ljudi, i poštene suze
Malog broja, pri općemu sramu;
 
Аl se sjeti da se mačeš hramu,
Gje mah, za čas, ludilo preuze;
A kroz suze da prodire nada.

 

Nikša Gradi





1893.



четвртак, 18. јун 2026.

Vid Vuletić-Vukasović - Presvijetlomu gospodinu Dr. L. Ć. Pavišiću

 

Presvijetlomu gospodinu
Dr. L. Ć. Pavišiću,
Kad je slavio dne 21. novembra 1896. zlatni pir sretna misnikovanja
 
Vid Vuletić-Vukasović
Umiljato
 
P.
Da sam care, dao bi Ti dare,
Za tu tvoju veličajnu slavu,
Petrahilje, biserli-orare,
Zlatnu kapu na časnu Ti glavu;
 
Аl’ za slavu to Ti nije pravu
Te se stvarce zemanom pokvare,
Pa padaju na zemlju, u travu,
A ljudi jih uz grob zanemare . . .
 
Аl’ slavuljak kraj studena vira
Tiho pjeva i u srce dira,
Pripjeva Ti, da si mali care,
 
Pjesme care, naš vrli Ćezare,
A to carstvo, to je carstvo mira, —
Eto dara za zlatnog’ Ti pira!
 
U Korčuli, o Mratinju dne 1896.




1896.