Marko Murat - portret brata Dum Andra Murata
Srpska narodna pjesma sa Šipana
Kazivala Kate Murat
Od Poljica Niko i njegova sestra
ili sestrinska
ljubav
Pobolje se od Poljica Niko,
On boluje devet godinica.
Dok je imo silnovita blaga,
Pohode ga fratri i popovi
I biskupi božji redovnici,
Pohode ga čestita gospoda
I on sv’jetal od Poljica bane;
Kad je Niku ponestalo blaga,
Svak je Nika jadna odbjegnuo:
Odbjegli ga fratri i popovi
I biskupi božji redovnici,
Odbjegnu ga od grada gospoda
I on sv’jetal od Poljica bane;
Niko njega ne pohodi bolna,
Neg’ Katica rogjena sestrica:
Prodala je perle i prstene
I sa grla zlaćene gjerdane,
Tijem hrani i brata i sebe
Dok je njome ponestalo blaga.
A kad joj je ponestalo blaga,
Ona šeta bratu u kamaru,
Stane njemu mlada nakon glave;
Oprli ga kako iskra živa:
Lako se je Niko probudio
I sestri je svojoj govorio:
O Katice rogjena sestrice!
Što me vrelom ti vodom pol’jevaš?
Oli sam ti jadan omrznuo
U nemoći u nevolji mojoj?
Govori mu Katica sestrica:
“O Nikola, brate, dobro moje!
Ja te vrelom vodom ne pol’jevam,
Nego suzam’ iz obraza moga.
Meni, brate, n’jesi omrznuo
U nemoći u nevolji tvojoj;
Neg se moje srce ražalilo:
Dok si imô nebrojena blaga,
Svak je, brate, tebe pohodio.
Pohode te fratri i popovi,
I biskupi božji redovnici,
I čestita gospoda od grada,
I on sv’jetal od Poljica bane.
Sad, kad nam je ponestalo blaga,
Svak je, brate, tebe odbjegnuo.
Odbjegnu te fratri i popovi,
I biskupi božji redovnici,
I čestita od grada gospoda
I on sv’jetal od Poljica bane.
Sad te, brate, niko ne pohodi;
Neg’ ja tvoja rogjena sestrica.
Prodala sam perle i prstene
I od grla zlaćene gjerdane,
Čijem hranim i tebe i mene.
Sad mi, brate, ponestalo blaga:
Ne znam jadna što ću od života.”
Kad je Niko sestru razumio,
Niz lišce je suze oborio,
I Katici sestri govorio:
Ne straši se, draga sestro moja!
Neg’ ti pogji draga sestro
moja,
Dvor na b’jeli od Poljica bana.
Ti mu reci, draga sestro moja,
Ja da sam ga Niko pozdravio
U pozdravlju njemu poručio:
Zaimlji mi stotinu dukata.
Da bi meni Bog i sreća dala
A ja da bi junak ozdravio,
Dukate ću njemu povratiti;
Po nesreći da bi preminuo,
Ostaće mu tanka kula moja:
Jedna kula tanka na sred grada,
Druga tanka kula u kraj grada;
Ostaće mu polja i livade
Nek naplati bane dugovanje.”
Kad to čula lijepa djevojka,
L’jepo se je uresila mlada,
Ide banu na bijele dvore.
Kad je banu b’jeli u dvor došla,
L’jepo mu se mlada poklonila;
Suze roni ponizno govori:
Gospodare od Poljica bane!
Evo mi je velika nevolja
Da sam došla b’jelu dvoru tvomu.
Prodala sam perle i prstenje
I sa grla zlaćene gjerdane
Čijem hranim bolna brata moga;
A sad mi je ponestalo blaga.
Moj je bratac tebe pozdravio,
U pozdravlju tebi poručio
Da mu pošlješ stotinu dukata;
Da bi njemu Bog i sreća dala
A on da bi Niko ozdravio,
Dukate bi tebi povratio;
Po nesreći da bi preminuo,
Ostaće ti tanka kula naša:
Jedna kula tanka na sred grada,
Druga tanka kula u kraj grada;
Ostaće ti polja i livade:
Pa ćeš tvoje naplatit dukate.”
Govori joj od Poljica bane:
“O Katice lijepa djevojko!
Mukte ću ti darovat dukate.”
Kad to čula Katica djevojka,
Svila skuce, iz dvora pobjegla.
Dozivlje je od Poljica bane:
„O Katice lijepa djevojko!
Ti se vrati tankoj kuli mojoj
I ti uzmi zlaćene dukate;
S tobom sam se bane šalovao.”
Ma djevojka i ne haje za to,
Neg’ pobjegla dvoru bijelomu,
Bratu svomu šeta u kamaru,
Digne njemu sa lišca koprenu;
To u Nika lišce ostinulo;
On je junak bio preminuo.
Kad vigjela lijepa djevojka
Procvilila iza svega glasa:
“Jeda koga, Boga za miloga!
Evo mi je bratac preminuo.”
Kad to čula od grada gospoda,
U djevojke u dvor polećeli,
I on sv’jetal od Poljica bane.
Oni taže lijepe djevojke;
Ma je niko utažit ne može:
Svu gospodu u plač obrnula,
A i njega od Poljica bana.
Kad vidio od Poljica bane,
On dovede trides’t djevojaka
Pa mi taže Katice djevojke;
Tažilo je trides’t djevojaka.
Jedva se je mlada utažila.
A kad se je mlada utažila,
Skupili se fratri i popovi
I Nika su ukopali l’jepo;
A on sv’jetli od Poljica bane,
On mi hrani trides’t djevojaka
As Katicom lijepom djevojkom;
Hranio ih pô godine dana
Da mi taže lijepe djevojke,
A kad se je mlada utažila,
Za nju se je bane oženio.
On boluje devet godinica.
Dok je imo silnovita blaga,
Pohode ga fratri i popovi
I biskupi božji redovnici,
Pohode ga čestita gospoda
I on sv’jetal od Poljica bane;
Kad je Niku ponestalo blaga,
Svak je Nika jadna odbjegnuo:
Odbjegli ga fratri i popovi
I biskupi božji redovnici,
Odbjegnu ga od grada gospoda
I on sv’jetal od Poljica bane;
Niko njega ne pohodi bolna,
Neg’ Katica rogjena sestrica:
Prodala je perle i prstene
I sa grla zlaćene gjerdane,
Tijem hrani i brata i sebe
Dok je njome ponestalo blaga.
A kad joj je ponestalo blaga,
Ona šeta bratu u kamaru,
Stane njemu mlada nakon glave;
Oprli ga kako iskra živa:
Lako se je Niko probudio
I sestri je svojoj govorio:
O Katice rogjena sestrice!
Što me vrelom ti vodom pol’jevaš?
Oli sam ti jadan omrznuo
U nemoći u nevolji mojoj?
Govori mu Katica sestrica:
“O Nikola, brate, dobro moje!
Ja te vrelom vodom ne pol’jevam,
Nego suzam’ iz obraza moga.
Meni, brate, n’jesi omrznuo
U nemoći u nevolji tvojoj;
Neg se moje srce ražalilo:
Dok si imô nebrojena blaga,
Svak je, brate, tebe pohodio.
Pohode te fratri i popovi,
I biskupi božji redovnici,
I čestita gospoda od grada,
I on sv’jetal od Poljica bane.
Sad, kad nam je ponestalo blaga,
Svak je, brate, tebe odbjegnuo.
Odbjegnu te fratri i popovi,
I biskupi božji redovnici,
I čestita od grada gospoda
I on sv’jetal od Poljica bane.
Sad te, brate, niko ne pohodi;
Neg’ ja tvoja rogjena sestrica.
Prodala sam perle i prstene
I od grla zlaćene gjerdane,
Čijem hranim i tebe i mene.
Sad mi, brate, ponestalo blaga:
Ne znam jadna što ću od života.”
Kad je Niko sestru razumio,
Niz lišce je suze oborio,
I Katici sestri govorio:
Ne straši se, draga sestro moja!
Neg’ ti pogji draga sestro
moja,
Dvor na b’jeli od Poljica bana.
Ti mu reci, draga sestro moja,
Ja da sam ga Niko pozdravio
U pozdravlju njemu poručio:
Zaimlji mi stotinu dukata.
Da bi meni Bog i sreća dala
A ja da bi junak ozdravio,
Dukate ću njemu povratiti;
Po nesreći da bi preminuo,
Ostaće mu tanka kula moja:
Jedna kula tanka na sred grada,
Druga tanka kula u kraj grada;
Ostaće mu polja i livade
Nek naplati bane dugovanje.”
Kad to čula lijepa djevojka,
L’jepo se je uresila mlada,
Ide banu na bijele dvore.
Kad je banu b’jeli u dvor došla,
L’jepo mu se mlada poklonila;
Suze roni ponizno govori:
Gospodare od Poljica bane!
Evo mi je velika nevolja
Da sam došla b’jelu dvoru tvomu.
Prodala sam perle i prstenje
I sa grla zlaćene gjerdane
Čijem hranim bolna brata moga;
A sad mi je ponestalo blaga.
Moj je bratac tebe pozdravio,
U pozdravlju tebi poručio
Da mu pošlješ stotinu dukata;
Da bi njemu Bog i sreća dala
A on da bi Niko ozdravio,
Dukate bi tebi povratio;
Po nesreći da bi preminuo,
Ostaće ti tanka kula naša:
Jedna kula tanka na sred grada,
Druga tanka kula u kraj grada;
Ostaće ti polja i livade:
Pa ćeš tvoje naplatit dukate.”
Govori joj od Poljica bane:
“O Katice lijepa djevojko!
Mukte ću ti darovat dukate.”
Kad to čula Katica djevojka,
Svila skuce, iz dvora pobjegla.
Dozivlje je od Poljica bane:
„O Katice lijepa djevojko!
Ti se vrati tankoj kuli mojoj
I ti uzmi zlaćene dukate;
S tobom sam se bane šalovao.”
Ma djevojka i ne haje za to,
Neg’ pobjegla dvoru bijelomu,
Bratu svomu šeta u kamaru,
Digne njemu sa lišca koprenu;
To u Nika lišce ostinulo;
On je junak bio preminuo.
Kad vigjela lijepa djevojka
Procvilila iza svega glasa:
“Jeda koga, Boga za miloga!
Evo mi je bratac preminuo.”
Kad to čula od grada gospoda,
U djevojke u dvor polećeli,
I on sv’jetal od Poljica bane.
Oni taže lijepe djevojke;
Ma je niko utažit ne može:
Svu gospodu u plač obrnula,
A i njega od Poljica bana.
Kad vidio od Poljica bane,
On dovede trides’t djevojaka
Pa mi taže Katice djevojke;
Tažilo je trides’t djevojaka.
Jedva se je mlada utažila.
A kad se je mlada utažila,
Skupili se fratri i popovi
I Nika su ukopali l’jepo;
A on sv’jetli od Poljica bane,
On mi hrani trides’t djevojaka
As Katicom lijepom djevojkom;
Hranio ih pô godine dana
Da mi taže lijepe djevojke,
A kad se je mlada utažila,
Za nju se je bane oženio.
Iz zbirke Dum Andra Murata
