Majka Crnogorka ili boj na Fundini, u Kučima 2. Avgusta 1876
Prameni se magle dižu kraj varoši Podgorice.
Tutaji, huči mrko st’jenje,
gordi visi i litice –
To s’ Mustafa paša diže,
koj’ golemu vojsku broji,
Na malenu Crnu Goru, da je
satre - da j’ osvoji;
Prema turskoj sili stoji
samo šaka ljuta borca:
Pet hiljada, ništa više, al’
sve mrka Crnogorca,
Što mu ništa put ne pr’ječi
na dušmana kada kine,
Što veselo s jataganom u
desnici muški gine,
E se bori za ideal, koji
čuda božja stvara –
E se bori “za krst časni” i
“za zdravlje Gospodara”!
***
Zaciktaše tanke puške i
krvavi boj se zače,
Gdje Pejović soko Gjoka s
trista druga Turke nače;
S druge strane zmaj
Miljanov, uz Kusovca drug serdara,
K’o Obilić na Kosovu, od
Turaka čuda stvara ....
Al’ u času presta tankih
žeferdara fijuk, cika
Zam’jeni ih Crne Gore
sokolova gromka vika:
“Juris! napr’jed ko je
vitez! Haj sokole Jole, Simo!
Evo zgode!..... Za krs’
časni, da Kosovo osvetimo!”
Povadiše s’ jatagani, pom’ješaše
s vojske dvije,
Nasta tutanj bojne sječe, potokom
se krvca lije!
Ko je samo ikad gled’o u
jurišu Crnogorce,
Vidio je one slavne teprmopilske ljute borce....
Sve po redu šance turske osvajahu
Crnogorci,
Najkrvnijom sječom goneć’ Turke b’jeloj Podgorici.
Umorena turska vojska
bježala je spora kroka,
Gonjahu je div-junaci, kakve ragja Crnogorka,
Pa videći mrki vuci da se
Turci sporo kreću,
Birali su tikve gole - ovu
hoću, ovu ne ću,
Turci jadni vikat sta’še:
Aman, aman, besa besa! *) -
Al’ uzuman - srpski handžar željan bješe turskog mesa.
------------------------------------------------------------------------
Za šest hiljad turske
vojske, što pogibe u tom boju,
Tisuć’ mrka Crnogorca
položiše glavu svoju. –
Slava će im vječno sjati,
kao onim s Carev-Laza,
Jer junački pogiboše “za krst častni” i “za knjaza!”
***
I prestade bojna sječa, i
nastade teška vriska
Po razboju - grozi samoj!-
ranjenika, mučenika....
I noćca je raširila polucrna
svoja krila,
Pa, gledajuć turski poraz,
od miline suze lila.
Crnogorci staše tražit’ po
razboju braću svoju,
Da ranjenim rane blaže,
poginule da opoju,
E kad sjutra rubin-zora na
istoku plavom stane,
Po novo će sokolovi da
kosovske l’ječe rane....
***
Prema kršnoj Orjoj Luci,
gdje vojeni savjet bješe –
Okle oko Gospodara tursku
silu motri ljepše –
Hrlila je jedna s’jenka, ne
pazeći jaz, liticu,
I, kad prigje malo bliže,
razpoznaše pokajnicu:
Po licu joj vigjaše se da
joj grudi tuga para....
Okle ide? Kuda li će?....
pravo stanu Gospodara.
U rukama nosi šišu
maramicom obmotanu -
Nosi pića za podušje
poginulih na megdanu.
Ugje u stan Gospodarev, pa
mu mirno pričat stade,
Pet sinova na bojištu u
Kučima da joj pade.
Tješio je sam Gospodar - da
joj j’ lakša tuga gorka-
Da podnosi teške rane kao prava Crnogorka…..
“Gospodaru, meni nije tol’ko
žao gjece moje,
E su hrabro pála za dom i
za l’jepo zdravlje Tvoje;
Još, u ruke božje, imam do petero unučadi –
Slatko piće, da m’ po
starost ovaj gorki život sladi;
Brižno će ih gajit’ baka do
junačkih muških dana,
Dok do konja ne dorastu, ne
dorastu za megdana,
Pa kad, knjaže, zovneš u
boj sokolove sive svoje,
Spraviću ti vjernu sliku
poginule gjece moje”....
Sa ponosom tako reče al’
njena je tuga gorka-
Nek se znade čime vida rane
majka Crnogorka!.
Veljko Radojević
*) U srpskom prijevodu:”Zaklinjem
te, daj mi vjeru!”
Sloboda Br. 30 April 27 1901.
