Na kulištim Jugović* dvora
Već
planinskih ptica veseli sklad
Pozdravi jasno
s istoka Sunce,
Več žarko
obsja Viter-vrhunce,
Kad putnik
na goru dostadoh rad!
I milolik
obalam prosjenu
Veselo Sunašce
rasipljuć sjaj, —
Vilovit-Primorja
zimzelen gaj —
Čarobnim se plaštom
zaodjenu.!.!
Kao soko kad
na klis dostane
S visa gledajuć
timora ljuta,
More, podgorja,
i brda kruta,
Željnim okom
kudagod mahne;
Oj širom okolo
pogleda divna..!—
S kulišta
gorskih ushićen gledah,
Otoke vilinske
niz more redah,—
Bijele dvorove
Primorja mirna!./
Sa sinjeg
mora, starinskih dvora
Junačka prošlost
divno lebdila!—
Maštom
šaptala, dušom svodila— .
Ponosna
stara Primorska „оrа“!!.
Premišljah
tugjer v’jekove slavne—
Slovinskih
dika,— nezgoda crnih
Jaku polugu
dušmana strvnih, —
Razdor-neslogu,
i spletke tavne.!.
Gledah
tom našom gradinom svita —
Kud se Slovinstvo
prostire, širi,
„Igda da Slovin-sloga
uspiri?!
Tužnim srcem
vapijah i pita'!?“
„Avaj! sudbo,
i vilinska kobi — “
„Jel to
Slovinka ? ! — što da mi zbori.?
„Na kuliištu,
glej?!— baš da se stvori.?!
„Nagjoh se tuj
u opasnoj dobi..?!.“
„Сuј der, momče putniče smioni“
„Ova kulišta,
vilâ su stani“
„Na ovu zemlja
nigda nestani,
„Zas'jedam vilâ
odmah s’ ukloni.
„Ро razoru evo pogledaj tamom"
„Ovdje nebi sugjeno
stanovat“ —
„Ni Jugović braći
grada osnovat!“
„Uzrok bi to
na ročištu davnom!"
„Uzrok je s
kletve... dok se navrše“ —
„Sloviuski jadi,
dok sloga ogrli“ —•
„Ljubavlju,
bratskom rod nam naš vrli;
„Presude jednom
već da se skrše!“
„Ovdje tad ćemo
s novoga grada— “
„Kolo zaigrat
slovinske vile, -
„Narodne kada
slože se sile — “
„S
Jugović-mladih bratskoga sklada!
„Kad će to,
vilo, zavupim, biti!?“.
... Ah! S mog
usklika iščezuu vila!—
Glas mi zamuknu
divovska sila —
Kliknut hoteč.
.. „Nemoj već tajiti.!“
Nestade vile,
i čudne kobi
Samo mi iskra
u duši planu. . .
Samo mi na srcu
tužnom lanu ..
Dali su sluti
o boljoj dobi?!
Manuh se putnik
kobi i m’jeni ....!
Da! jednom
pozdravih rodne gore !,—
I divno sinje
primorsko more,
Pak s srca puna
pjesmom nam’jeni’
„ Oj slogo sveta,
raspali grudi — “
„Slovencu, Hrvatu,
Srbu bratu,“
„Bugara da nagju
u svom jatu . . “
„Slovinstvu mladom
pretečom budi.“
*) Lijepoga Jesenskog
jutra 17 Rujna 1877; dostao sam na kulišta Jugovića graca, na visokom Viteru gornjega
Makarskoga Primorja. Obilazeći zakopanu
zemljom podorinu, zaraslu divljom tratinom, i razim grmljem pri istočnoj strani
pokraj okrajka uzgor stojećih ruševina, opazio sam cijelu polovicu lijepo iskresane
četvoraste ploče, na kojoj opazio sam ruku, mаč, i po zvijezde.
Stari gradac sa lijepim dvorcem, prilično da je zauzimao do 50 metara
četvornoga prostornoga zemljišta.
Kako su
Jugovići, s grada Vučitrna prispjeli k moru, nijesam tačno mogao doznati. Po pismenim
spomenicima , koji su se negda nalazili u samostanu Zaostrogu, reko bi, da
nakon Kosovskoga rasula, potomci Jugovići Damjana Bogdanova, uklanjajući se
ispred sile turske, krenuše preko kršne Hercegovine, dopriješe u zagorje
primorsko, i kod svojih suplemenika starih primorskih Hrvata Kačića nagjoše
zakloništa, pak na Viteru svoj gradac smjestiše. Nakom kratkoga vijeka pleme
Jugovića izumrije, od koga preostajući samo jedna ženska, umrije dumnom.
Narod mnogo toga
koješta priča, i u pjesmi, i u prostoj pučkoj predavi, o došašću i boravljenju Jugoviča
na Viteru, o vilinskomu kolu i ročištu, o vilinskomu
sazivanju na selo i t. d. o zamamljivanju mladića i grabljenju djece i t. d. Zato
narod zove Jugovića kulišta i vilin-gracem, te prosti pučanin njekom bojazni
i u neopasno doba uzlazi na goru, da nebi nagazio na vilinsko kolo, na vilinsku
zdjelu i t. d. Pjesma pak u glavnom stoji u opreci narodne pjesme, biva:
„Što bi braća
obdan sagradila“
„То bi vile
obnoć razorile“ . . . i t. d.
Spjevao Grgur
Biokovac
(Grgur
Urlić-Ivanović (Drašnice, 1842. – Zadar, 1902.).)
1879
