O slavi
Branka Radičevića
Gjacima
Eto mu se
ladna kopa raka,
Tu će Branku
zemlja biti laka!
Stražilovo
radosno mu prima
Svete kosti, a
živa ga ima
Slavski narod
sve dok bude v’jeka,
Jer se ori
vječne pjesme jeka
Od Balkana do
sinjega mora,
Sinjeg mora do
tatranskih gora,
Jeka pjesme, pjesme od miline,
Koja hitro do
zv’jezdá se vine,
A u zvijezdam’ svog Branka zagrli,
Pa na zemlju
opet s njime hrli,
Leti s Brankom
i prosiplje cv’jeće,
A uz cv'jeće
svake dobre sreće,
Te se hvata
dobrijeh junaka, -
Pozna Branko
svoja čeda laka!
Tad se krene
kolo vilovito,
Vilovito,
slavsko, strahovito,
A u kolu
bratac braca znade
I pjesnom se
mileno naslade...
Gdje je kola, nije neveselja,
A Brankova to
je živa želja,
Živa želja, da
se kolo vije,
Da se vije,
sve dok zore nije,
Pa ondara,
nek' je svukud Sloga,
Nek’ brat radi
uz brajena svoga,
Nek’ se krči
njiva nekrčena,
Nek’ se s’ječe
gora posvojena, -
Pa opeta, ka’
od mila Boga,
Nek’ zasjede
brat uz brata svoga,
Te za sofrom
nek’ se s njime grli,
I uz pjesmu
nek’ opeta hrli... –
Hoće Branko,
da ga spominjemo,
Spominjemo,
kad se sastanemo,
Braćo gjaci,
mlagjani ortaci,
Našem rodu bas
sunčani traci!..
Gdje su gjaci,
tu se bogme žive,
Tu nezbore
njeke glave krive,
Tu se bolje
rodu poje slava,
Tu je Branku
zadužbina prava! –
Stražilovo sad
cvijećem miriše,
Svaki žbunjić
veselije diše,
Svaka moma hitrijeg’ je kraka,
Jer je Branku sad zemljica laka!.. –
Vrli gjaci,
tamo na Dunavu,
Kad slavite
Stražilovu slavu,
Sjetite se,
ah, tako vam’ Boga,
Uza Branka i Šćepana
svoga, ...
Nek’ mu ljubi
mošti Budva mala,
Od Branka vam baš s nebesa hvala! –
***
Lome gore
vatreni koraci,
Narod čuje, da
se kreću gjaci
Stražilova put
Sinjega mora,
Šćepanu je ovo
sjajna hora!..
Vid Vuletić-Vukasović
1883.