Dragutin Karlo Deklić - Pozdrav veselog Andronika

Dragutin Karlo Deklić

Pozdrav veselog Andronika

Engleski prevod starogrčkog jezika:

“Ovo je kuća veselog Andronika i njegove žene uslužne Sidije, čiji pretci

feničanskog porijekla dospješe nekad iz obasjanog Korinta da navijeste

sva znanja Jelade i da pruže radosti ljudskim bićima na obali ove kolonije.

Putniče, koji namjeravaš nastaviti plovidbu di krećeš u neizvjesnost

prema divljim zemljama iza brda, zastani ovdje barem za predah, da ugriješ

srce i pružiš oduška svojoj duši, jer ne znamo šta vas ovdje ili na putu čeka!

I neka te ovaj uspravljeni znak vjerno cijelog života prati”.         

Dragutin Karlo Deklić

Dragutin Karlo Deklić - Ludi Inglez

Ludi Inglez

Kada su ono kraj mora, prije posljednjeg rata,

kopali temelje za hotel ispred velikih vrata,

svi su žurili od zore pa do kasnoga sata,

jedni da ispune nalog, a drugi da im raste plata.

Radnici jednoga jutra, kopajuć’ kao od čuda,

otkriše kameni oblik uspravnog muškog uda,

 a zatim mermernu ploču sa puno uklesanih slova

i htjedoše da zaliju beton preko kopanog rova.

Sve je to gledao ćutke jedan furresti stranac                             (1)

i kada je shvati kakva se to priprema žrtva,

on se prostre nad pločom i budući pravi znanac

izusti engleski glasno:”Samo preko mene mrtva”.

Poslije je meštar Stevo stvar izgladio lako;                              (2)     

strancu su prenijeli ploču zajedno sa kamenim udom,

radnici dobiše vina, a meštar zlatnik i piće jako

i dugo se pričalo u Budvi o jednom Inglezu ludom.              (+)

Note:

1 strani stranac (iz inostranstva);

2 majstor, poslovodja;

(+) Radilo se u stvari o poznatom engleskom naučniku Sir A. Thonbee-ja,   koji je svojevremeno ljetovao u Budvi i skupljao razne iskopine iz nalazišta na mjestu današnjeg hotela “Avala”, pa je dobar deo toga ustupio Britanskom muzeju u Londonu, gdje se i danas čuva sa naznakom porijekla. Pomenute iskopine potiču iz feničansko-grčke epohe, negdje oko 2000 prije hrišćanske ere

i označuju, izmedju ostalog, postojanje u tadašnjoj Budvi kednog putničkog svratišta i “kuće veselja”, kako slijedi iz natpisa na ploči koji glasi:”Pozdrav”.

Dragutin Karlo Deklić

Dragutin Karlo Deklić - I konobari vole poeziju

Dragutin Karlo Deklić

I konobari vole poeziju

Mirko bijaše ubogo siroče sa kućišta kod “Drvenog mosta”,          (1)

otac mu je bio Solunac i umro je u bolnici u Baru

od sičije, bolesti teške, prije godina dosta,                                               (2)

a mati je ispomagala nadvornima na pazaru;                                  (3)    (4)

Poslije je bila i žguatera u hotelu Sojhera hera,                             (5)   (6)

no pošto je iznemogla, iako ne previše stara,

ona je i sina kod toga žudjela dala                                                                 (7)

kao pikola, aliti maloga pomoćnog konobara.

Cijeloga dana Mirko bi hitao od kužine do tarace,                        (8)    (9)

nosio karege, dijelio pošadu i skupljao rabljene pjate.     (10) (11)  (12)

Poneki bokunić pojeo bi žurno prije no što ga bace                             (13)

i nosio doma splačine prascima umjesto navčane plaće.

Poslije bi, ljeti, išao na Mogren i često čekao zoru;

voljeo je kupati se u noći i sa žala posmatrati lunu

kako raste iza “Gologa vrha” ili lagano tone u moru                                (14)

i tražiti odraz jednoga lika u sedefom obasjanom.

Jer on je volio Lilu, djevojku zlatokosu i punu čara,

iako je bio pomoćni konobar, a ona šćer gazde, bankara;

Danju bi je krišom gledao u Sali, ćutljivo i bez žara,

a na mjesečini tepao o ljubavi koju fantazija stvara.

Jedne avgustovske noći, kada je Mirko došao na plažu,

nije ni stigao da izrekne želju kako vjerovanja kažu,

već je zanesen od mirisnog zraka, umoran na pržinu pao                  (15)

i prije no što bljesnu ijedna zvijezda, on je bio zaspao;

I sanjao je kako ga Lila nježno miluje po kosi

i kako ga jedan oblak uvis, daleko, daleko nosi,

pa kada se je probudio, ribari su već bacali mreže.

Mirko je osjetio da ga nešto u prsima probada i reže.

Kada sam ga poslije bolesnog sreo i radi kupanja ukorio,

on je pokazav’ mi krvav faculet, samo tužno odgovorio:                    (16)

“Napiši Drago da sam za ovaj orden ja zaslužniji od sviju,

ali i da konobari osjećaju ljepotu, da i oni vole poeziju”.

1        lokacija u Budvi na starom putu za Bečiće;

2      TBC;

3      stanovnici (seljaci izvan grada);

4      mjesto ispred gradskih vrata Budve, gdje se nekada obavljala trgovina;

5       služavka za najgrublje poslove;

6      njemački Jevrejin, vlasnik jednog hotela u Budvi, prije rata;

7       Židov;

8      kuhinja;

9      terasa sa stolicama;

10  stolice;

11   pribor za jelo;

12  tanjir;

13  mali komad;

14   vrh na planinskom lancu u Paštrovićima;

15  pijesak;

16  naramica

Dragutin Karlo Deklić - Anastasija

Anastasija Gregović-Zuber

(fotografija preuzeta sa sajta zuber-gregovic.me)

Anastasija   

Nekada u doba Kraljevine, vjerskih svjetkovina i kapitala,

cvjetala je u Boki jedna divna žena koja se Asta zvala;

Ona je sijaset poklona prirode i vrlina svijeta imala

i draži našeg primorja golemim očima skupljala.

Ovo vam je tužna lirska istorija

o biću koje se još zvalo Anastasija.

Svu čudesnost zaljeva od Konavala pa do Trojice.

sve ljepote Paštrovića, od vira Bečića do Buljarice,

svu tajnost Kotora, lirika Budve, Šćepana i Reževića

i pitomost Petrovca ona je nosila u riznici njenoga bića.

Iz sviju tih mjesta kao da izbija

i danas, slika ljubavi – Anastasija.

Njene su oči zračile toplinom jeladskih noći,     (1)

u njenim su se očima skrivale dubine južnog mora,

kroz njene su oči djelovale neke čudne, orjentalne moći

i njene su oči stvarale radost kod svakog ljudskog stvora.

Njen pogled odnekud još uvijek sija

kao simbol dobrote – Anastasija.

Bila je jedinstvena pjesma ljepota cijeloga Jadrana

i od Omble pa do Bojane nije bilo čarobnije žene,

njena pojava bila je za ljude prava fatamorgana,

kuda je prolazila zaživjele bi i same stijene.

Za njome čeznu Galata i Aja Sofija

i vali na žalu šume ime – Anastasija.

Uzalud sam poslije u pustim tražio danima

iste čari predela gdje sam nekada provodio ferije,

jer kao da su sve one ljepote zakopane sa njenim očima

u jednom zapuštenom grobu na padini beogradske periferije.

Ostala je svima bolna misterija

zašto je pošla u smrt – Anastasija?        (+)

Ali kad ponekad dodjem u Boku, mada sad redje i kasnije

iz mora, sa brda i oblaka, iza kuća i svakog ćuvika,

meni se pričine njene oči, živahne kao ranije

i odasvud iskrsne njena mladalačka slika.

Na njenom grobu sad korov klija,

ali spomen živi – Anastasija.

Ako je i ponijela sa sobom ljepotu ovog kraja,

ipak je u tome kraju ostala sva njena harmonija;

Asta neće živjeti samo u sjećanju kao san ili vizija,

već kada i pjesnika ne bude više ostaće živa ova poezija;

I jedna čista i neobična pasija

za bokešku heteru zvanu – Anastasija, Anastasija.   (2)

P.S.

Danas kada su mnoge godine prošle i više nije svetinja Partija,

pošto se začuje i osjeti iz stihova ovih jedna tužna melodija,

priznaćemo da je onda morao biti život jadan i škrt,

ako su onako obdarene žene voljno išle u smrt.

Nota:

(+) Anastasija Gregović je dne 21. 12. 1959 godine izvršila samoubistvo u Beogradu, nakon toga što joj je po šesti put odbijeno izdavanje pasoša za inostranstvo.

1) grčkih;

2) prijateljica, obrazovana i slobodna žena.

Dragutin Karlo Deklić

Dragutin Karlo Deklić - Epilog

Epilog

Nema Draga škutarice,     (1)

nema stare učiteljice,

nema majke mučenice,

nema ko da žalbe piše;

Niti Ozne nema više,

pa se sada lakše diše;

Još se ipak zbori tiše

da se kletve ostvariše;

Moćnika se majka odricala,

jamaru se kuća iskopala,

silniku se sestra otrovala,

krvniku su djeca inšenšala,     (2)

komandantu, unučad propala,

isljedniku riječ je prestala,

komesaru, kćer se prokurvala,

heroja je baba ispljuvala,

prvoborca, braća ga pokrala

i vlast nova na otok poslala,

špijunu je lijeva ruka pala,

a pjesnika ludnica dopala;

Bratija je kugu dočekala.

“Puče kolan svečevoj kobili,

okrenuše kola niza stranu”;

Sve se kruni, rasipa i pada,

kuća trula sama se raspada.

“Il’ je djavo, ili su mađije,

il’ je nešto gore od oboje”;

Sve se više sada meni snije

da se poslije toliko godina

ostvaruje kletva materina;

da pozivi zemlji u dubine,

da poruke svijetu u širine

i vapaji nebu u visine

jedne tužne samohrane majke

i svih drugih žena punih jada

stižu natrag da pogode krive

i da druge opomenu žive:

-ko zlo čini nek se gorem nada.

****

Prošlo je već više od četrdeset ljeta

odkad je svršio rat i život ponovo cvjeta;

Drage sad počiva mirno na domaku svoga sina,

pa kroz bujanje travki ona se raduje unucima;

U Budvu dolaze opet stranci sa sviju strana

i nakon potresa mnogih pomalo nestaje rana,

ali majčine riječi kao da jošte bruje;

“Teško zemlji u kojoj slobode nema

i dje se plač sa kletvom čuje”.

(1)            Porijeklom is Skadra  (9) poludjela

Dragutin Karlo Deklić