godine 1864.
Od Mihovila Pavlinovića
Jel ti se tuga o srce svila,
Na ljute jade, na suze gorke,
Štono sirota, sirotom lila?
Preni se, stani, pogledaj širom,
Na svoga roda zavične stane;
Pa mi se diži, iz doma težka,
Da tvomu srcu od tuge lane.
Kako pusto pod tobom talasa,
Željno svoga stara drugovanja,
Drugovanja jedarah i ladja; ²)
Izpod bielih primorskih gradovah,
Što se morem pašu i mejašu,
Što se morem kite i bogate,
I što mu se umivaju valom.
Te mi stani na hrvatskoj Rieci,
Odkle morski labudovi leću,
Pučinami i dalekim svietom,
Da se ime hrvatsko spominje
Gdje se do sad spominjalo nije.
Uza strane ti mi se tad primi,
Ljute krši, brda starovita,
Odkle siplje božije vrijeme,
Odkle sjever duši i pokrši,
Štogod nije gvozdeno i kršno,
Štogod nije svojsko i hrvatsko.
Niz brdine i osovne strane
Gledaj pusto gorje i jelovје;
Gdje se legu hrvatski sokoli,
Živi kremen, u kremenu živom.
Pa se spusti trudan i umoran,
Ka Karlovcu junačkomu gnjezdu,
O kojem se stara sila skrši,
Stara skrši, a nova obrši.⁴)
Zavezi se poljem i širinom,
Kroz tu slavnu staru Banovinu,
Koja se je krvlju premiesila,
Pustom krvlju turskom i hrvatskom.
Haj, pohitaj, osamljen putniče,
Haj, pohitaj, bijelom Zagrebu,
Vidiš kako j’ ruke raširio,
Brdom digo glavu uznositu,
A Savi se poljem razkrilio,
Da okupi sve što je hrvatsko,
Da ogrli sve što je Slovinsko:
Mudre glave, zbore i nauke,
Naše bane i naše vladike,
Naša prava, naše navičaje,
Što je nami od starine bilo,
I što nam je do danas branjeno.
Tu će tvomu srcu odlanuti,
Jer ćeš prvo uhvanje nazreti;
Tu ćeš vidjet da Hrvatska živi,
Živi, brate, u mudrijeh glavah;
Živi, brate, uz ljute takmace.
Što nam ih zada dušmanstvo kleto!⁵)
Nevjere bratske sjeme prokleto.
Što prekriva te crnije duše,
Nego hiti, parovoznim mahom,
Kroz to polje što Savom druguje,
Da obilne koševe nameće,
Da uzdiže šume pod oblake,
Da sve daje na odmet ljudima.
Pa kad staneš na Sisku na mostu
Gdje u Savi Kupa svoj glas gubi,
Iz tih stribah starovječkih poznaj,
Kakvim skokom ta je zemlja bila;
Iz tih kladah i japijah šumskih,
Znaj što nosi topove francuzke,⁶)
Znaj što daje i srebro i zlato,
Naše zlato u tudjinske ruke.
Otle sjedni u vatrenu ladju,
Da te ona premeće niz Savu.
Njom prebiraj ta vremena davna,
Podnimi se nad tom vodom mutnom;
A kad njojzi i Una dohrli,
Obziri se i desno i lievo,
Imaš radšta, imaš i nadašta:
S jedne Bosna, s druge Slavonija,
Posavina i tamo i amo,
Močvarina i obilje mrtvo;
Mrtvo polje, mrtve poselice,
Stražarnice prama stražarnicam,
Da stražari nad tim mrtcem bdiju.⁷)
Amo, brate, sam se vojnik radja,
A onamo sirotinja raja.
Tu, bi reká, zavičaja nema,
Oliš ptiću samotnom pjevaču,
I medvjedu gorskoj haramiji.
Tu bi reká, zemlja ždere ljude,
Liepa zemlja koj prilike nema.
Pa kad si se tih nagledo jadah,
Takih jadah u takoj ljepoti,
Maši mi se polja Slavonskoga,
Okreni se ka istoku suncu,
Tjeraj priekom na Djakovo stojno,⁸)
Gdje se vije hrvatska zastava,
Srce bije Slovinskog naroda.
Tu ćeš naći vilinske dvorove,
Tu ćeš naći milje i obilje,
Štono srcu domorodnu sladi,
Čistu dušu diže i snebiva.
Pohitaj, gledi, Jurjeve dvore;
Na čistom zraku, Slavonskom valu
Smiju se pusti, sami ti zbore.
Ulizi, leti! susreti bratski
Odasvud hite, ljubav te srita;
Ulizi, vidi, ponude, dvorbe,
Duh te Slovinski sam obuhita.
Tko ti toliki, plam duši dade?
Tko rodu svomu, takoga posla,
Da srcem srce svakomu nade,
Do samog Boga, naroda moga?
Nezamieraj ti bogastva zemlje,
Ni brdine, ni uvale čarne,
Ni ugojne konje, ni volove;
Nego gledaj gnjezda nakićena,⁹)
Odkle leču sivi sokolići,
Preo Bosne, preo Slavonije;
Gledaj sgrade, gledaj zadužbine
Što tudjinstvu platit će odkupe.¹⁰)
To razgledaj, pa mi se odmaraj,
I narodu budućnost pogadjaj.
Gledaj djela pa mu srce poznaj,
Slušaj rieči, njima dušu lieči.
Da si pribjeg tu bi ubjegnuo,
Da si stanik tu bi ostanuo;
Al’ si putnik, pa se putom bavi.
Što sred polja Krajinom nazivlju;
Gledajući i razgledajući
Same šume i same dubrave,
Kroz sela ćeš drvena pohitat,
Jer za duše utjehe ti nije,
Ni za oka vesela gledanja.
Dunavu ćeš doći do obalah,
Na kojim se Vukovar popeo,
Sriemske župe sborna varošica.
Upri kolma u te kaljužine,
Jal’ neka te prašina obaspe;
Al’ nepuštaj Sriema bogatoga,
Nit mimodji Srbskih namastirah.
Nego širom polju zavezi se,
Fruškoj Gori u goste polazi,¹¹)
Gdje se gora uz Dunavo mili,
Vitkim šumam, vilnim pobrdarjem,
Ka djevojče u livadi travnoj:
Bleče stada janjac i ovaca,
Muču krda vitorogih voka,
Hržu konji na alakše čili,
Ptice poje, potoci romone;
Sve se divnoj Fruškoj gori splilo,
Jal podanju poljem se razlilo:
Brdo brdu odgovara divno,
Prodolina prodolom se druži;
Niza svaku studenac žamori,
Sa dna svake samostan pomalja.
Tu su dične Srbske zadužbine,
Tu su moći, tu su spomenici.
Logom leže Uroš i Lazare,
Tu dopala čaša Lazareva,
Sa Kosovske udesne večere.¹²)
Uči povjest tamnu i krvavu,
Celuj moći doma branitelja;
Odreci se predsudah prokletih,
Štono braću drobe i razmeću;
Pa nazdravi čašom i desnicom
Vjeri tvrdoj, bratskoj slogi svetoj.
Na hrvatskoj zemlji nasadjena.
Tebi tekli Srbi i Hrvati,
Prvobitno da ponove bratstvo!
U tebi se zametnulo gnjezdo
Slovinskoga jata jednolika!
Dok naidješ na zemlju ugarsku,
Gdje se Novi razbusao gojan,
Pod sred polja nasadjeno cvieće,
Na Dunavu svileni pojase,
Gdje se splilo Srbstvo i razvilo,
Da svom domu zameće temelje,
U kupljenu krvi zavičaju.
Ti ćeš vidit kako se boriti,
Sa tudjinom u zemlji tudjinskoj;
Zapamti ćeš što su bieli dvori,
Kad ih tudje otvaraju ruke.
Haj pohitaj na jezero sinje,
Gdje no Sava sreta se Dunajem,
I njemu se u naručje svija,
Da ogrle grada Biograda.
Izdigo se kao labud bieli,
Uznio se kao paun zlatni,
Nanio se i tamo i amo,
Nadgleda se na dva ogledala:
Očim pali Bosnu i Srbiju,
Pozdrav daje srodnoj Bulgariji.
K njemu gleda što je progledalo,
Njega zove što je ucviljeno;
On da sveti Kneževu večeru,
On da kaje dana Vidovdana.
Velika je ta promisa božja,
Duboke su naše rane ljute,
Malahne su te gospodske ruke,
Da napišu što se pisat neda,
Da razdrieše što je mrtvouzno,
Da pogode što je nepogodno.¹³)
Bio uzor sloge i napredka,
Bio uzor narodnih vrlinah;
Uzor knjige, uzor običaja,
Uzor svoga i svoje starine.
Tudja majka srca neveseli,
Tudj običaj, tudju gradi dvore.¹⁴)
Prebaci se na Kotorske strane,
Gdje su naše utonule stiene,
Gdje primorske majke i sestrice
Jutrom glede na to sinje more,
Jeda l’ znaje od svojih putnikah?
A večeri pitaju valovâ.
Nisu l’ njine zaždirali drage?
Boga zovni starini pomorcu,
Čuj ga malo, kako ti povieda,
Što se tamo preko svieta radi,
Što je narod, što li je sloboda;
Kakva nam se rodoljublja hoće,
I kakve nam predsude smetaju.
Pa se propni lomnoj Gori-crnoj,
I spusti se na Cetinjske dvore;
Tu da vidiš slobode hramove,
Tu da poznaš Slovinsko uzdanje;¹⁵)
Da naučiš živit i umrieti,
Za spas roda, za slobodu doma.
Crni se, crni, na vieke njemu;
A rodu svomu, zbieg da si tvrdi,
Ponos, utjeha, srcu našemu.
Primjetbe
¹)
Podgora.
²) Prije
mletačke zapreme, hrvati su bili jaki na jadranskom moru; liburni, dubrovčani,
neretvani, kotorani su plovili na daleko.
³)
parobrodom.
⁴) ljuta
senjska bura i zaliev podgorski; te prenosno: korenito hrvatstvo i čelik-srdce
junaka krajišnika (graničara).
⁵) prije
najtvrdji klanac proti turčinu; poslie najmilije guvno njemčenju i vojničenju.
Krlovac grad najslavnije se održao, u svakoj toj borbi.
⁶) iz
šuma hrvatskih, francezi i drugi narodi grade svoje ratno brodovlje i bačve za
svoje dragocjeno vino. Sisak je glavno stovarište toj trgovini.
⁷)
stojbina biskupa Jurja Strossmayera.
⁸) tako
je bilo dok je do nedavno kordun čuvan sve uzduž turske granice. Na
austrijanskoj strani svaki je hrvat bio soldat, a na turskoj raja. A niemac i
turčin, dva dobra
susjeda i prijatelja. Liepa je gospoština djakovaćka, al’ su ljepša gojilišta i
sjemeništa što sagradi biskup Strossmayer: jedno za slavonske djake, jedno za
bosanske redovnike, jedno za pučke učitelje, napokon jedno za učiteljice i za
djevojčice.
⁹)
oslobodit će narod od robstva duševnoga.
¹⁰)
Fruška-gora diže se uz Dunav: to su ti brežuljci šumom obrastli, uvalami i
vrutcima nabrani, vinogradim i votnjacima nakićeni. U dvanest prodola, dvanest
se srbskih samostana porazgodilo niz oba obronka fruškogorska.
¹¹) U oči
Vidov-dana na Kosovu polju, knez Lazar pri večeri nazdravio zlatnom čašom
svojim vitezovim; i pо sumnjičenju zeta Vuka Brankovića, nahrcio o tobožnjoj
nevjeri nenavidjenog Miloš Obilića. Miloš razjaren, su dva vjerna pobratima,
udari krišom na turski
tabor, da smakne sultana, i da svojom glavom zasvjedoči svojoj vjernosti. Miloš
poginu, ko što i sultan poginu, ali smrt Miloševa baci u braću krvavi nož, i Branković
opremi svoju, kako vjeruje narod. Lazarevo
tielo i njegova čaša hrane se u namastiru Ravanici u Fruškoj-Gori.
¹²) Odnosi
se na ljute borbe srba ugarskih u Bačkoj i u Banatu sa magjarima, da im ne otmu
narodnost i narodno-crkvene povlastice.
¹³)
Odnosi se na diplomatiziranje srbskieh politika, koji se uzdaju da će
svojimi notam osloboditi zemlju od turstva.
¹⁴) Odnosi
se na nasljedovanje tudjih običaja i
zakona nepriličnih, što žalibože otimlje mah u Biogradu.
¹⁵)
junačka požrtvivost.
Нема коментара:
Постави коментар