Živko (najvjerovatnije Vid Vuletić Vukasović) - Pax Vobis!

Pax Vobis!

 

Što će srebro i žeženo zlato,

A bez tebe, l’jepi Kristov miru?

Zli se ļudi mrze i sadiru,

Svako zlo je na svijetu za to;

 

Pa to ļudsko kr’ješti grdno jato,
Pozajmice kô vrane u hiru
Do krvi se kļuju i satiru,

Propadajuć u gadļavo blato. —

 

Kućarica, mala potrebica,
Dobra žena, poslušna dječica,
Somun kruha, samo kad je mira,

 

I ne traži čovjek boljeg pira.
Nada mu je mirna porodica,

A utjeha zlatna slobodica.

 

Na Uskrs    Živko (najvjerovatnije Vid Vuletić Vukasović)

SRĐ Br. 6. Dubrovnik 31 Marta 1902. God. I.

Срђ - U prirodi - Z. Z. Z. (najvjerovatnije Luko Zore)

 

U prirodi

Srpski momci, srpske mome,
Da vam nešto kažem;
Ikri rosna livada;

Na ńoj mladi i mlada.

Nad vodicom studenom
A pod gorom zelenom
Pop’jeva pastirica:

Odgovara gorica.

Iz daleka sa sela
Bruje zvona vesela;

Niz hrid potok žubori,

Mladi s mladom govori.
Kupe miris vjetrići
Po zelenoj šumici,

Pjeva tica ļubļena
Kraj ļepira šarena,
Lepir s čelom prel’jeće
S lista, s voća na cv’jeće
U skupu i na samo
Amo, tamo, onamo.

Mile mravi po zelenoj travi,

A krjesovi čiče po dubravi.
Dvoje drago ne mari
Za ovake sve stvari:

Samo slasti nahodi
U ļuvenoj slobodi.

*

Srpski momci, srpske mome,
Da vam nešto kažem:

Sine more pred nima
Kraj sakriva očima;

Jarko sunce ozgora,

Sunce opet sred mora:

Trepti nebom visok’jem
Na vodama dubok’jem.

Tamo vali titraju
Pri ostrvu, pri kraju;

A tamo se ogleda
Gora s selom sprijeda;

Tamo pjene žamore
Oko lađe niz more.

Tamo vesla lađama
Plamtaju u zrakama.

U to gdjegdje tihano
Glava riba lagano
Na vrh vode plašljva
Kano moma stidjiva.

Galeb savi pod oblak se plavi,
Pod galebom na jedro su splavi.
Dvoje drago ne mari
Za ovake sve stvari:

Samo slasti nahodi
U ļuven oj slobodi:

*
Srpski momci, srpske mome,
Jel’te pravo kažem? . . . .

Z. Z. Z. (najvjerovatnije Luko Zore)

 

Срђ: list za književnost i nauku/Antun Fabris ‐ бр. 5, март 1902.

 

Živko (najvjerovatnije Vid Vuletić Vukasović) - Samoživac i slijepac

 

Samoživac i slijepac

Sl’jepac ne zna što je rujna zora,

Bl’jedi mjesec i sv’jetla danica,

Žarko sunce, sv’jetska uzdanica,

Rani osmjeh našeg siiieg mora;

Ne zna što je šara ružičica,

Što plavilo glavica i gora,

Zelenilo lovora i bora,

Perje ptica, krilo leptirića! —

Samoživac od sl’jepca je gori,

Nema srca, san mu zlato mori,

Ne zna turska odrta balija,

Kad je Svetac ni Zdrava Marija:¹)

Bez pjesme je, s bližnijem se bori,

Dok bez nade, u grob se obori . . .

Živko (najvjerovatnije Vid Vuletić Vukasović)

¹) Balija je turski seļak, biva neznalica. Poslovica je prava u Hercegovini: „Ne zna balija, kad je ićindija*,) a u Dubrovačkomu: Ne zna turska balija, kad je Zdrava Marija. — Kaže se о neznalici, samoživcu bez srca.

*) Ićindija, od turskoga ićindi, večerni čas; ićindi, ikindi, koji dijeli na dvije jednake polovine prostor vremena od podna do zahoda sunca ; a znači i molitva, što je propisana muslomanima u taj čas; a to je pak treća od pet dnevnijeh molitava.

Срђ: list za književnost i nauku / Antun Fabris ‐ бр. 5, март 1902.

Osman A. Đikić - Hazreti Ibrahim (al. sel.)

 

Hazreti Ibrahim (al. sel.)

 

1.

Na pr’jestolu suhog zlata
Car Babelski Nimrud sjedi,

I mračnijem okom sjajnu!

Velikaša kitu gledi,

Što oko njeg’ n’jemo stoji,

I zapov’jed očekiva.

Sve je tiho; sva dvornica

Kô da tvrdim sankom sniva.

Na jedanput Nimrud ’holi
Na svome se tronu mače,
Sve ga s pažńom slušat stade,

A on ’vako zborit zače:

„Od vremena nekog, vele,

U Babelu, gradu mome,

Zaneseńak neki da je
U maštańu suludome,

Izmislio novu vjeru,

I jedinog nekog boga
Propov’jedat započeo
Izmeđ’ sv’jeta babelskoga!

I taj luda jošte priča —

Da bog ńegov svemogući,

Svijetu je poslô ńega,

Da ga pravoj vjeri uči!

Ja sam toga pejgambera
U tavnicu vrgnut dao,

A vas, sluge dvora moga
Ja sam na zbor danas zvao,
Da mu kaznu dosudimo,
Kakvu pravom zaslužuje
Onaj, što na našu vjeru,

I svetińe naše pļuje!“

To izrekav Nimrud holi
Na robove svoje vika:
„Izved’te mi iz tavnice
Ibrahima, hapšenika!“

Mir zavlada; sva dvornica
Opet mukom zamukla je,

A pokretom n’jemim dvorba
Dopadańa znake daje.

Mir, tišina; glasa nema.
Najedanput sviju oči
Na jednome staše sužńu,

U dvornicu što ukroči —
Čela vedra, oka bistra,

I ma da ga uze pute,

S lica mu se pr’jegor čita,
Nema bore zabrinute.

Čvrstim krokom on do sjajnog
Nimrudovog priđe trona —
„Nešto si me zvao, reče,
Vladaoče Babilona!“

Ćuti Nimrud sred pr’jestola,
Ćuti dvorba izokola.

Najedanput kô posprdno, —
„Pogledajte, reče, sluge!
Poslanik nam to je boga,
Sazdateļa, svemoćnoga!

To je onaj, rad koga sam
I pozvô vas, sluge moje,

Pa mu jednu kaznu damo
Kô dostojna sveca što je!

Naj boļe je na spalište,

U pepeo nek se stvori,

Ta bog ńegov svemoćan je,

Ne će dati da izgori!“

— Na spalište! Na spalište! —
Poslušno se dvorba složi.
Nimrud viknu na robove,

Da se odmah vatra loži.

2

Pod Babelom, tvrdim gradom,
Gdje se Furat r’jeka lije,
Rasplamtô se grdan ogań,

U nebo se plamen vije.

Izokola, na sve strane,

Pritisnuo narod роļe,

Naspram ogńa tamo blista
Nimrudovo prijestoļe.

S nestrpļenem sve to čeka,

I na sjajni pr’jestô pazi,

— Što ga nema? — Sve se pita,

— Što car više ne dolazi! —
Najedanput rog odjeknu,

Šapat nasta — Nimrud ide! —

Laka četa końanika
Iz Babela tad izide.

Među ńima, sav u zlatu,
Jaše Nimrud b’jesna hata;

A za ńima ģelat vodi
Ibrahima savezata.

Mir, tišina na sve strane,

Cio narod nice pade —
Svome caru, tiraninu
Odanosti znake dade.

I pr’jestolu blistavome,
Kad zločesti Nimrud stiže,
Na rukam ga sjajna dvorba
Na visoko mjesto diže.

I s osm’jehom punim zlobe
Tad gelatim znake dade,

A Ibrahim sred lomače,

U čeļusti ogna pade.

„Sad neka ti pomoć pruži,
Moli tvoga višńeg boga!“
Podrugļivim glasom reče
Nimrud, srca zločestoga.

 

3.

 

Pod Babelom, tvrdim gradom,
Gdje se Furat r’jeka lije,

I posledńi plamen vrio
Strašnog ogna izumrije.

Аl’ što strepi narod cio,

U Babeļskom ravnom poļu?
Što l’ је Nimrud tako taman
Na zlatnome prijestolu?

— Gle, lomači posred žara,
Zdrav i čitav Halil*) stoji,
Čela vedra, oka bistra,

Na porugu каtil’ svojih!

 

Slušaj, Vjerni, što Višńega
Zapov’jesti sl’jediš Boga,

U najvećoj opasnosti
U ń ne gubi nada svoga!

Osman A. Đikić

¹) Halil-Hazreti Ibrahim.

Срђ - list za književnost i nauku/Antun Fabris ‐ бр. 14, јул 1902.