Dragutin Karlo Deklić - I konobari vole poeziju

Dragutin Karlo Deklić

I konobari vole poeziju

Mirko bijaše ubogo siroče sa kućišta kod “Drvenog mosta”,          (1)

otac mu je bio Solunac i umro je u bolnici u Baru

od sičije, bolesti teške, prije godina dosta,                                               (2)

a mati je ispomagala nadvornima na pazaru;                                  (3)    (4)

Poslije je bila i žguatera u hotelu Sojhera hera,                             (5)   (6)

no pošto je iznemogla, iako ne previše stara,

ona je i sina kod toga žudjela dala                                                                 (7)

kao pikola, aliti maloga pomoćnog konobara.

Cijeloga dana Mirko bi hitao od kužine do tarace,                        (8)    (9)

nosio karege, dijelio pošadu i skupljao rabljene pjate.     (10) (11)  (12)

Poneki bokunić pojeo bi žurno prije no što ga bace                             (13)

i nosio doma splačine prascima umjesto navčane plaće.

Poslije bi, ljeti, išao na Mogren i često čekao zoru;

voljeo je kupati se u noći i sa žala posmatrati lunu

kako raste iza “Gologa vrha” ili lagano tone u moru                                (14)

i tražiti odraz jednoga lika u sedefom obasjanom.

Jer on je volio Lilu, djevojku zlatokosu i punu čara,

iako je bio pomoćni konobar, a ona šćer gazde, bankara;

Danju bi je krišom gledao u Sali, ćutljivo i bez žara,

a na mjesečini tepao o ljubavi koju fantazija stvara.

Jedne avgustovske noći, kada je Mirko došao na plažu,

nije ni stigao da izrekne želju kako vjerovanja kažu,

već je zanesen od mirisnog zraka, umoran na pržinu pao                  (15)

i prije no što bljesnu ijedna zvijezda, on je bio zaspao;

I sanjao je kako ga Lila nježno miluje po kosi

i kako ga jedan oblak uvis, daleko, daleko nosi,

pa kada se je probudio, ribari su već bacali mreže.

Mirko je osjetio da ga nešto u prsima probada i reže.

Kada sam ga poslije bolesnog sreo i radi kupanja ukorio,

on je pokazav’ mi krvav faculet, samo tužno odgovorio:                    (16)

“Napiši Drago da sam za ovaj orden ja zaslužniji od sviju,

ali i da konobari osjećaju ljepotu, da i oni vole poeziju”.

1        lokacija u Budvi na starom putu za Bečiće;

2      TBC;

3      stanovnici (seljaci izvan grada);

4      mjesto ispred gradskih vrata Budve, gdje se nekada obavljala trgovina;

5       služavka za najgrublje poslove;

6      njemački Jevrejin, vlasnik jednog hotela u Budvi, prije rata;

7       Židov;

8      kuhinja;

9      terasa sa stolicama;

10  stolice;

11   pribor za jelo;

12  tanjir;

13  mali komad;

14   vrh na planinskom lancu u Paštrovićima;

15  pijesak;

16  naramica