понедељак, 30. децембар 2019.

Dum Andro Murat - Badnjak

Badnjak

Tamnijeh gora sn'ježna tjemena
Ledenom zimom prožimlju ljuto;
Kakono vjetar laka sjemena,
Pogani sjever tako im kruto
Raznosi mraze silom borca smjèla:
Da mu ljutina nemila, opaka,
Ponizi ravan, što g' bješe pon'jela
Bajnijem darom sunčanijeh zraka.
Al se ore
Zelen gore,
K'o da su vile
U njih udrile,
Pjesmom junaka
I djevojaka.
Oštre sjekire
Zveka prodire
Po ledn'jem lazima,
Po mrzl'jem gajima.
Sad gvožgje škriplje,
Sad iver siplje;
Sad se stabar trese,
A sad nagiblje se;
Neko se osm'jeva,
Neko popijeva :
„Koledo, koledo,
Veselo, veselo!"
- „Veselo, veselo!" otp'jeva jek,
Gruha niza hrid debeli hrek,
Pa za njim tada,
Drugi hrek pada,
Pa neki amo,
A neki tamo,
Neki se kreće,
Neki premeće
Sada otuda,
Sad odovuda;
A od pjesme veselo
Razl'ježe se sve selo;
Nije šala, junaci:
Sijeku se badnjaci!
Eto vrijeme dogje
Da se kući pogje;
Pa momci valjani
Dižu, izabrani,
Te badnjake teške
Na ruke viteške;
Pa na vrat, k'o slàmicu,
A više njih desnicu.
Pa otole milome
Sretan domu svak svome;
Neki tamo,
Neki amo,
Al veselo samo,
Za božićnje radosti,
Mladosti i starosti
Uz badnjake kićene
I uz pjesme vilene,
A kakvijeh izvan Srbâ nema,
Nama svjema, ej blaga golema!
Koje samo mi Srbi imamo
Koje samo mi Srbi pjevamo,
K'o drugovdje tamo i ovamo,
I u našem Dubrovniku amo.
Mi se njima tješimo, hrabrimo;
Mi se njima pred sv'jem ponosimo;
S njih plačemo š njih se radujemo,
Bez njih sam’jeh sve je nama n'jemo.
- Hvala, Bože, hvala, milostivi!
Tvoj dar to je, pa se vas sv'jet divi
Naš'jem pjesmam naš'jem junacima,
Srpsk'jem pjesmam', srpsk'jem junacima,
Srpsk’jem dikam', srpsk’jem uresima;
Sv’jet se divi, nama nada živi,
Otud nama sokolovi sivi.
Eto sladosti,
Eto radosti!
Eto blaga
Mila, draga:
Naše slave
Spske prave,
Nevarave!
Koj' b'i veći narod bio,
Pa nam ne bi zavidio?
Ko plemenit to bi bio,
Pa nas ne bi zavolio,
Zaljubio?
A kakav bi ja pop bio,
Kad bi ovo sve vidio,
A kazati pak ne smio
No drukčije govorio
I učio?
Tà za što mi tade
Višnji dušu dade?! .
Sunce zagje, pade noćca tamna:
Nu veselja – da mu nema ravna!
Puška puca, momci pop'jevaju
I veseli Božić pozdravljaju:
,,Koledo, koledo,
Veselo, veselo!“
Svi s’ u dom sastanu,
Plaha vatra planu:
C'jelo društvo sjanu.
Badnjaku nakite,
Okolo ovite,
Plam ognjeni ljubi;
Zelen nakit gubi
Zelenilo lista,
i u šarâ trista
Trga se i praska,
Pa, za tilog časka,
Svega žar ognjeni
U pep'o promjeni.
Što god je obreda,
Držeći se reda,
Sve ih je domaćin,
Kako mu je ćaćin
Nauk ostavio,
Vješto iskitio,
Uz molitve svete
Želje i zavjete.
Vatra plamti, grije,
Dim se u vis vije,
K nebesima nosi,
Gospodu prinosi
Prošnju domaćina,
Što sjeća vrlina
Pravoga Srbina,
I vapi Gospoda:
Da milostiv poda
S nebeske vedrine,
Da take vrline
Srbina obrane,
Izl'ječe mu rane;
A ne njemu samo,
Nego i onamo
Braći onoj b'jednoj
Još krvi nam žednoj;
Koju plahost vara
Pa – u jaz obara.
Te se svagja s Slavjanima
A udvara tugjinima
……………………………….
……………………………….
Ko govori, da to hoće vjera,
Nij' on vjera, nego zla nevjera.
Čarobnijem ukrasom,
Ganutljivim glasom,
Te molitve svete,
Želje i zavjete
Dom cijeli prati:
„Bože, ne sakrati!" –
O Care najviši,
Usliši, usliši! –
Ao, slave; ao, sreće prave,
Ao, zdrave radosti ubave!
Ko se može držat običaja
Zemskog raja, svoga zavičaja,
Uz badnjake i mlade junake,
Uza gusle, pjesme svakojake,
K'o takogjer, mili pobratime,
I uz ono divno krsno ime.
Ah, to što je ne mogu kazat;
De pokušaj, pa ćeš tada znati!
Tugji ljudi – da svoje bacamo
Nameću nam tamo i ovamo,
Načičkane grane i krpice,
Kak' i one – od juče pjesmice;
Ama što su te – dječje igrice,
Kada sine badnjak izabrani
Domaćinu te se – svojim bani?
Tà, ko ne zna, časti mu i lica,
Da mi n'jesmo tanahna grančica,
Neg' debeli zdrav hrek u dubravi:
K'o Slavjani istiniti, pravi!
Neka drugi grančicam' se diči;
Srb će Slavjan hrekom, kome sliči:
Pa, neka mu dušmani se množe,
Pa, neka se napinju i glože:
Glavu dušman prignut mu – ne može!
Ima svegj Bog, koj će da pomože.
- Zaludu im svagja i zavagja:
Srb – Caruje i s carim' se sragja! –
Ao, što su dječije igrice,
Uz naš badnjak iz naše gorice!

Dum Andro Murat



“Dubrovnik” 1897












Josip Bersa - Medo Pucić




Medo Pucić

Niz obalu jadranskoga mora,
gdje s’ u mirnom lazurnome valu
sva zrcali stara slika
našeg Dubrovnika,
onud ide prekrštenih ruku
Dubrovnika naj milije čedo,
stari Medo.
Posuto je noćno nebo vedro,
sve zvijezdama sjajnim;
bl'jedi mjesec, kô bijelo jedro
što talasom ide bajnim,
obasjaje dubrovačke tornje
pocrnjele od starine davne,
stare moći uspomene slavne.
Po tišini gluhoj,
mûkom šeta samotnik sijedi,
uz-a nj ide posestrima vila,
pomorkinja njemu mila,
u lice ga umiljato gledi:
,,što si, Medo, sjetan tako?
zar li trpiš jako,
te si noćas grob svoj ostavio,
pa se k moru sjetan uputio?
Kaži meni, šta te boli?”
Stade Medo.
Sa čela blijeda
rukom zbrisa miso što ga mori,
pa ovako progovori:
„Ja ne žalim za životom zemnim
nit me tako muči tuga
što izgubih kakvog druga;
al u noći,
u samoći,
kad jesenjsko stane doba,
privlači me ovo more,
izlazim iz groba.
Sve se slike starih dana
pred očima mojim dižu:
gorke suze i osmjesi
pred a mnom se nižu;
niti znadem što je slagje bilo
kad sam plakò, il kad sam se smijo.
Ali neka! kad sam pjevô,
jednako sam sretan bio!
Pa spominjem prvi korak
k svetom hramu glje je slava;
al ja onda n'jesam znao
je l’ to sanak ili java.
Letio sam pjevajući,
što god gusle pjevat znadu:
ljubav, vino prijatelje,
zlatne laži, lažnu nadu,
al najviše ljute rane,
vječni izvor vječnih jadâ,
na Kosovu rane ljute,
s kojih Srbin još i danas strada.
Pa kad tuga me hvatala,
misleć na taj kobni dan,
tražio sam onda sunce,
rujnu zoru, b’jeli dan;
pa sam pjevo naše gore,
i jadransko sinje more,
što c’jeliva starinske zidove
Dubrovnika milog mjesta mog.
Pjevao sam ono more,
i kad spava ko djetešce
na majčinom krilu,
i kad kupi staru silu
strahovitih tih talasa,
da podigne k nebu svoju
groznu viku od užasa;
šibalo me more valovima,
ja valove šibô stihovima!
Pjevô sam mu površinu glatku
kad jesenjska pada mirna noć,
kada širi gorde grudi
da pokaže svoju velju moć.
Onda, onda mislio sam:
šta pram tebi ljucko srce?
šta pram tebi ljucki gnjev?
pred srditim tvojim valom
šta je ljuckog oka sjev?
Kad na more uspavano
večer prostre mekim dlanom
čudotvorni mir,
i svačijeg kad života,
mniš, presahne nepoznati vir,
 ja sam onda divnu čitô miso,
što u grudima more krije,
što nikomu, sem pjesniku,
još otkrilo more nije.
Iz te misli crpao sam snage
kad mi tuga mira nije dala,
ona sama hrabrila me,
kad je duša malaksala,
i s njom samom kitio sam
pjesme svoje laki let;
kroz stihove nju sam slao,
da pozdravi bajni svjet: -
to je misô o slobodi,
kojom diše zemlja c'jela,
što u svačjem srcu zvuči,
kao trublja arhangjela,
svač'je srce s nje poskoči  -
tà Bog ti je čoče, dao!
u ljubavnu Bog je času
s njom prirodu poljepšao!....
...... Kol'ko puta, kada veče lazi
niz puteve s vedrog neba,
kad za onu kršnu goru
sjajno sunce već zalazi,
krajem mora šetao sam
kao ovo sada,
gledajuć kroz tamnu prošlost
staru slavu moga grada;
gledao sam one ljude,
što su prvi na Balkanu
proslavili našu pjesmu,
izn’jeli je b'jelu danu;
gledao sam silne lagje,
gdje križaju more sve,
noseć ime rodnog mjesta
na sve strane, svud..... pa gle!
sa katarke, sa najviše,
na promasi morskog daha,
vije mi se ponosito
slavni barjak svetog Vlaha.
Oj ti slavo! zar li zagje?
Divni grade, još si mi na glasu!
zidovi se jošte dižu,
crni tornji još se nižu
na kamenom tvome pasu,
al ufam se, stara krvca, j
oš u žilam tamo teče,
tvoje ime, sjajni grade,
još propasti neće, neće!
Spomeni se prošlih dana,
pa i ime nek te moje
osokoli da zauzmeš
opet dično mjesto svoje;
pa da nikad više
ne iščezne sa vidika,
ona divna srpska pjesma,
sjajna zvjezda našeg Dubrovnika.*)

Josip Bersa

*) Gosp J. Bersa ustupio nam je ovu pjesmu iz njegovijeh mlagjijeh dana, koja još do sada nije bila štampana. - (Uredništvo kalendara Dubrovnika).


“Dubrovnik” 1897












среда, 25. децембар 2019.

Мило Јововић - Књига



Књига

Није доста да само читамо,
Но дух књиге треба да познамо.
Нашу душу штиво ће да кр’јепи,
Ако у њој има плода л' јепи.
Познаника имадемо доста,
Пријатеља правих пуно мање;
Тако исто има доста књига,
А све н’јесу вp’једне за читање.

Бар    М. Јововић

"Голуб" бр. 17   1901.