San kralja
Petra
Bijaše
gotovo pri kraju treće godine teškog i očajnog ropstva u kojem je Srpstvo čamilo.
Strašan prizor! Tužno, žalosno, čemerno stanje! Kad putnik prolazaše preko
Srbije, mogaše čuti onu žalosnu pjesmu:
“Oj, Srbijo sirotice kleta,
Po tvom nebu sunce već ne šeta,
Tvoji sinci sivi sokolovi,
Postadoše tudjinu robovi!
Srpstvo je potišteno, tužno, žalosno, ali nije nikad
izgubilo nade u svoje uskrsnuće, u bolje i sretnije dane svoje velike budućnosti.
Kralj Petar, kralj mučenik, nekoga dana vas trudan, žalostan, umoran i potišten,
gledajući put svog milog zavičaja, lije suze od žalosti, te kao starac i
bolesnik vas shrvan od tuge i jada, zaspa, tako, jakim snom, da ga je teško
bilo probuditi.
To je bio misteriozan san. Kralj Petar spava i sniva:
Teški udes! Gleda oko sebe porušena sela i gradove,
gleda svoju milu vojsku, gdje neprestano uzmiče pred velikom i neodoljivom
neprijateljskom silom! Srbiju pokrivaju tamni oblaci, svuda ropstvo, pustoš,
glad, jadi, muke i nevolje. Sve oko njega pokriveno prahom i pepelom!...
Najednom, ptica Svi ovo hrabre i sokole kralja mučenikanebeska koja letijaše
dodje pokraj njega i spusti se u pepeo tako, da od nje ne bi vise traga.
Medjutim, dok kralj mučenik gorko place, cvili,
jadikuje, pojavljuju mu se naši sveti slavenski apostolic, Sv. Kiril i Metod,
koji ga ljubazno teše i miluju. Vidi, zatim, one davne junake našeg roda, koji
su slavno poginuli na Grobniku ili na
Kosovu polju.Vidi cara Dušana, Miloš
Obilića i Kraljević Marka, koji po narodnoj tradiciji, još spava i čeka dank ad
će se probuditi.Svi ovi hrabre i sokole kralja mučenika, da duhom ne klone, već
vjerom i pouzdanjem u Boga i njegovu svetu pomoć odlučno korača cilju svome.Na
kraju vidi i svoga prijatelja, slavnoga djakovačkoga vladiku Strosmajera, koji
proriče kralju mučeniku sjajnu budućnost Slavenstva i pojedinih njegovih
djelova. Kaže mu da, uprkos svima nedaćama, što ih danas gledamo, samo nebo
odabralo je Slavenstvo, da bude nosiocem njegove ljubavi na zemlji i - svijet će vaskolik’ njim se zapanjitnovoga
reda i novog života, ljepšeg nego što je ikad bio, ali to ne može biti bez
patnje i muka, jer “ne dodijeva dobro na
zemlji neba ljubimcem.”
Prosljeduje vladika pjesničkim izrazima:”Oh
skoro-skoro će tvoji osvijestit puci, ustati i širiti – jedan drugom ruke,
cjelivati si lice, za sreću – pitat se za junačko zdravlje, skoro će ljubav –
lomačom sreće presilno buknuti, ognjište
– sva široka će tvoja biti joj zemlja -
goriva srca tvoja svakolika; velebitan li to će joj biti primjer, donde nečuven,
nevidjen na svijetu – svijet će vaskolik’ njim se zapanjit, njemu se divit,
gledati – gledat, dok mu se struji zablješten ne poda – s njim se ujedno
ljubavi carstvo ne steče, u ono – carstvo, koje na zemlji božjim ljudima knjige
proriče.
Oj po želji da mogu – da si ispredem žice od zlata,
sunčanijeh zraka – da ih d brijega do brijega prepnem sinjeg preko mora – a da
mi je gudalom sjajna duga nebeska, - pa kad zagudim da mi zatutnje mora dubine
ogromnim šumomsvojih tajnih sila, a valovi da slažu gore ono prirode milinje,
koji njoj zuju povjetarci i ptice poju i da sve to svojim jekom stostručnim čitavi
svod nebeski prati i sve to svojim veličajnim ujedinjuje skladom.
O tada bi samo, o tada jedino udesiti mogao – pjesmu
onako kao što ti vrijedi sila is lava prošlost i veća budućnost – veliko silno,
preslavno, svemožno Slavenstvo!”
Ovako veliki vladika, te u svom proročanskom zanosu
ovako pjeva našoj miloj domovini:
“Zemljo naša, zemljo mila,
Slavna majko roda slavna !
Ti kolijevko starodavna,
Gdje se radja hrabra sila,
Od vjekova
koja svedjer
Krstu brani
svete medje!
Oj sve tvoje
krasno li je
I premilo
svakom sinu,
Koji ne
ljubi majku inu!
On pastorkom
tebi nije,
Već se hrani
tvojim kruhom
I tvojijem
diše duhom.”
Kralj ushićeno odgovara:
“zar ti jesi
o vladiko,
O premili i predragi
Roda našeg slava dika,
O veselje preveliko!
Andjeo, vidim, poslan da si,
Našem rodu navjestiti
Radost, sreću i pobjedu,
Sjedinjenje i slobodu,
Al nemoj me ostaviti
Tvoje riječi zlato su mi,
Dragulj rijetki skupocjeni,
Melem srcu ranjenomu.
Hej valdiko blagoslovi,
Rod nam dragi rod nam mili,
I moli se svevišnjemu,
Da jedinstvo
nam podijeli.
O! Reci nam i još koju
I usreći dušu moju!”
Vladika mu odgovara:
“Oh radite, o radite kralju
Na podlozi pluga i motike,
Nije l’ ovo
jedino oružje
Pravoj sreći
na ovome svijetu?
Šta će više
zdravoj ruci Vašoj,
Nego da živo
latite se zemlje,
Dobre zemlje
naše stare majke?
Na temelju
tog blaženog žića,
Tog jedinog
srećnoga na svijetu,
Ne primajte
tudjeg zla u sebe,
Držite se
svojih običaja
Koji vaše
domaće krijeposti,
Kao pepel
vatru sačuvaše.
Stavite se
jedan do drugoga,
Sjedinjenim govorite glasom,
tada će se čuti vaše ime,
I sviet će vas nazivati njime.
Oj budite složni medju sobom,
Popustite svak od svoje strane,
Primite se svetranog jedinstva,
Ljubite se braćo jednokrvna!
Podložite se svi tomu zakonu,
Koji s neba
sidje na zemljicu,
Tu je grli
da se ne rastane!
Ne ustajte bratac proti bratu,
Ne budite sredstvo tudjem zlatu,
Oj budite što nijeste bili,
Jedan narod sam po sebi čili!”
Na to kralj mučenik raširenim rukama htjede, da ga
zagrli, ali sjena velikoga vladike izčeznu ispred njegovih očiju.
Veliki tamni oblaci pokrivaju nebo, grmi, seva na sve
strane, munja plete svoje zlatne žice i usred onih velikih tmina vidje Kralj u oblacima
napisano zlatnim slovima “da će pravedna srpska stvar pobediti.”
I kao da ovo čudo ne bijaše dosta, iz onoga istoga
mesta, gdje Kralj bijaše video pticu, da se spusti u pepeo, iz toga istoga
mjesta, ona ista ptica uskrsnu iz pepela, proletje kud i kamo ljepša, no što je
prije bila. Sjeti se, da je to ona mila, ljupka i misteriozna ptica foenix, koju grčki i latinski pjesnici u
svojim odama i elegijama i sonetima slave. Sjeti se da ta ptica prikazuje
Srbiju, koja imaše slavodobitno uskrsnuti:
Bože mili, čuda
velikoga,
Kralj još
spava, al ga nešto budi,
Sve je tiho
na okolo njega,
U tišini
ovako govori:
“Ponoć
prodje, što me budi,
U to doba iz
sna moga?
Žice same
zaigrale,
Na guslama
djeda moga,
Zaigrale iz
tihana:
“Zora puca,
biće dana”.
Pa kad zora
puče i zora ograne Kralj Petar pjeva
istome suncu:
“Sunce žarko
sunašce prekrasno,
Domorodnom
vatrom svjetli hasno,
Od istoka
tvoga do zapada,
Mnogo
oko k tebi gleda sada,
Pa posvjetliš sred velike tmine,
Na jedinstvo
jedne majke silne.
Odtopi nas
iz sna ledenoga,
U kom zebe
brat i brata svoga,
Ogrij
starost i upali mladost,
Da ih žeže
jedne svrhe radost.”
Onda se
Kralj od sunca diže još višem suncu, onome vječnome suncukome svako stvorenje i
čitava priroda peva večnu pesmu, Svevišnjemu Tvorcu svijeta, da i njega moli za
svoj rod.
Medju
svijetom, koj mi život tare,
I satro bi da uzmože,
Okrijepi me jaki Bože,
Da nadmognem sve dušmane stare,
Bože živi i okrijepi,
Rod naš slavni, rod naš mili,
Da odoliš, svakoj sili,
S kojom mi
je biti boj
Uskori mu
danak lijepi
Srbin, Hrvat
i Slovenac,
Jedan narod,
jedne krvi,
Jednog srca,
duša jedna,
Kad će biti samo svoj.
Bože živi i
ražari,
Svetu vatru
rodoljublja,
Svako srce
budi zublja,
Svako oko
budi plam,
Da s narodne svete stvari
Sav usplamti narod nam!
Bože živi i ražari,
Rodoljublja sveti plam.”
Kralj se probudi te pun radosti i blaženstva, pozva
oko sebe svoju vojsku te joj ispriča misteriozni san, koji je bio pun
realnosti. On u duhu vidi ispunjenje svetih narodnih ideala, te ovako
pozdravlja sjedinjenje domovine:
“Zdravo da si domovino mila,
Moja majko, zdravo, zdravo bila
Pozdravlja te vjeran sinak Tvoj!
Iz duga teška putovanja,
Jada, muka, svakog tugovanja,
On ti pruža vrući cjelov svoj
Tebi opet duša diše
Tebi opet srce bije
Domovino majko sreće,
K tebi opet sin se kreće,
Od radosti
suze lije!
Čekaj opet
svoje dijete.
Do vijeka će tvoje biti,
Ljubit tebe svako doba,
U tvom polju daj mu groba,
Tvojim cvijećem grob mu kiti.”
Kralj ljubi domovinu, pjesmom časti i sve one, koji su
jednako ljubili domovinu, kao što ju je i on ljubio, te im slaže krasni vijenac
slave:
“Pokojnikom
milim za življenja,
Koji rodu učiniše
glas,
A primjerom svojim bodre nas,
Da nam trudnja i napor ne jenja,
Da nap utu u
budući spas,
Ustajemo i
budimo kras,
Mukotrpnog svoga
pokoljenja.
Njima vile
idu u pohode,
Te ih vječnim
sankom onjemljenih
Milom riječi
razgovorit žele,
Svetom vodom
poškropiti hoće,
Lijepim
cvijećem nakititi žele.
Ajd uz vile i ti, mili rode,
Jer rod samo, koji mrtve štuje,
Sjajne sebi budućnosti snuje.”
Doista poslije nekoliko dana, vidjesmo ispunjenje
ovoga misterioznoga sna, vidjesmo orijašku i gigantsku pobjedu saveznika,
vidjesmo Srbe, Hrvate i Slovence, gdje stupaju u jedno kolo i stvaraju novu,
sretnu veliku i moćnu državu Jugoslaviju.
Od Dra Nikole
Dobrečića
Barskog Arcibiskupa i Srpskog primasa
Нема коментара:
Постави коментар