Dum Andro Murat - Badnjak

Badnjak

Tamnijeh gora sn'ježna tjemena

Ledenom zimom prožimlju ljuto;

Kakono vjetar laka sjemena,

Pogani sjever tako im kruto

Raznosi mraze silom borca smjèla:

Da mu ljutina nemila, opaka,

Ponizi ravan, što g' bješe pon'jela

Bajnijem darom sunčanijeh zraka.

Al se ore

Zelen gore,

K'o da su vile

U njih udrile,

Pjesmom junaka

I djevojaka.

Oštre sjekire

Zveka prodire

Po ledn'jem lazima,

Po mrzl'jem gajima.

Sad gvožgje škriplje,

Sad iver siplje;

Sad se stabar trese,

A sad nagiblje se;

Neko se osm'jeva,

Neko popijeva :

„Koledo, koledo,

Veselo, veselo!"

- „Veselo, veselo!" otp'jeva jek,

Gruha niza hrid debeli hrek,

Pa za njim tada,

Drugi hrek pada,

Pa neki amo,

A neki tamo,

Neki se kreće,

Neki premeće

Sada otuda,

Sad odovuda;

A od pjesme veselo

Razl'ježe se sve selo;

Nije šala, junaci:

Sijeku se badnjaci!

Eto vrijeme dogje

Da se kući pogje;

Pa momci valjani

Dižu, izabrani,

Te badnjake teške

Na ruke viteške;

Pa na vrat, k'o slàmicu,

A više njih desnicu.

Pa otole milome

Sretan domu svak svome;

Neki tamo,

Neki amo,

Al veselo samo,

Za božićnje radosti,

Mladosti i starosti

Uz badnjake kićene

I uz pjesme vilene,

A kakvijeh izvan Srbâ nema,

Nama svjema, ej blaga golema!

Koje samo mi Srbi imamo

Koje samo mi Srbi pjevamo,

K'o drugovdje tamo i ovamo,

I u našem Dubrovniku amo.

Mi se njima tješimo, hrabrimo;

Mi se njima pred sv'jem ponosimo;

S njih plačemo š njih se radujemo,

Bez njih sam’jeh sve je nama n'jemo.

- Hvala, Bože, hvala, milostivi!

Tvoj dar to je, pa se vas sv'jet divi

Naš'jem pjesmam naš'jem junacima,

Srpsk'jem pjesmam', srpsk'jem junacima,

Srpsk’jem dikam', srpsk’jem uresima;

Sv’jet se divi, nama nada živi,

Otud nama sokolovi sivi.

Eto sladosti,

Eto radosti!

Eto blaga

Mila, draga:

Naše slave

Spske prave,

Nevarave!

Koj' b'i veći narod bio,

Pa nam ne bi zavidio?

Ko plemenit to bi bio,

Pa nas ne bi zavolio,

Zaljubio?

A kakav bi ja pop bio,

Kad bi ovo sve vidio,

A kazati pak ne smio

No drukčije govorio

I učio?

Tà za što mi tade

Višnji dušu dade?! .

Sunce zagje, pade noćca tamna:

Nu veselja – da mu nema ravna!

Puška puca, momci pop'jevaju

I veseli Božić pozdravljaju:

,,Koledo, koledo,

Veselo, veselo!“

Svi s’ u dom sastanu,

Plaha vatra planu:

C'jelo društvo sjanu.

Badnjaku nakite,

Okolo ovite,

Plam ognjeni ljubi;

Zelen nakit gubi

Zelenilo lista,

i u šarâ trista

Trga se i praska,

Pa, za tilog časka,

Svega žar ognjeni

U pep'o promjeni.

Što god je obreda,

Držeći se reda,

Sve ih je domaćin,

Kako mu je ćaćin

Nauk ostavio,

Vješto iskitio,

Uz molitve svete

Želje i zavjete.

Vatra plamti, grije,

Dim se u vis vije,

K nebesima nosi,

Gospodu prinosi

Prošnju domaćina,

Što sjeća vrlina

Pravoga Srbina,

I vapi Gospoda:

Da milostiv poda

S nebeske vedrine,

Da take vrline

Srbina obrane,

Izl'ječe mu rane;

A ne njemu samo,

Nego i onamo

Braći onoj b'jednoj

Još krvi nam žednoj;

Koju plahost vara

Pa – u jaz obara.

Te se svagja s Slavjanima

A udvara tugjinima

……………………………….

……………………………….

Ko govori, da to hoće vjera,

Nij' on vjera, nego zla nevjera.

Čarobnijem ukrasom,

Ganutljivim glasom,

Te molitve svete,

Želje i zavjete

Dom cijeli prati:

„Bože, ne sakrati!" –

O Care najviši,

Usliši, usliši! –

Ao, slave; ao, sreće prave,

Ao, zdrave radosti ubave!

Ko se može držat običaja

Zemskog raja, svoga zavičaja,

Uz badnjake i mlade junake,

Uza gusle, pjesme svakojake,

K'o takogjer, mili pobratime,

I uz ono divno krsno ime.

Ah, to što je ne mogu kazat;

De pokušaj, pa ćeš tada znati!

Tugji ljudi – da svoje bacamo

Nameću nam tamo i ovamo,

Načičkane grane i krpice,

Kak' i one – od juče pjesmice;

Ama što su te – dječje igrice,

Kada sine badnjak izabrani

Domaćinu te se – svojim bani?

Tà, ko ne zna, časti mu i lica,

Da mi n'jesmo tanahna grančica,

Neg' debeli zdrav hrek u dubravi:

K'o Slavjani istiniti, pravi!

Neka drugi grančicam' se diči;

Srb će Slavjan hrekom, kome sliči:

Pa, neka mu dušmani se množe,

Pa, neka se napinju i glože:

Glavu dušman prignut mu – ne može!

Ima svegj Bog, koj će da pomože.

- Zaludu im svagja i zavagja:

Srb – Caruje i s carim' se sragja! –

Ao, što su dječije igrice,

Uz naš badnjak iz naše gorice!

Dum Andro Murat

“Dubrovnik” 1897