Josip Bersa - Medo Pucić

Medo Pucić

Niz obalu jadranskoga mora,

gdje s’ u mirnom lazurnome valu

sva zrcali stara slika

našeg Dubrovnika,

onud ide prekrštenih ruku

Dubrovnika naj milije čedo,

stari Medo.

Posuto je noćno nebo vedro,

sve zvijezdama sjajnim;

bl'jedi mjesec, kô bijelo jedro

što talasom ide bajnim,

obasjaje dubrovačke tornje

pocrnjele od starine davne,

stare moći uspomene slavne.

Po tišini gluhoj,

mûkom šeta samotnik sijedi,

uz-a nj ide posestrima vila,

pomorkinja njemu mila,

u lice ga umiljato gledi:

,,što si, Medo, sjetan tako?

zar li trpiš jako,

te si noćas grob svoj ostavio,

pa se k moru sjetan uputio?

Kaži meni, šta te boli?”

Stade Medo.

Sa čela blijeda

rukom zbrisa miso što ga mori,

pa ovako progovori:

„Ja ne žalim za životom zemnim

nit me tako muči tuga

što izgubih kakvog druga;

al u noći,

u samoći,

kad jesenjsko stane doba,

privlači me ovo more,

izlazim iz groba.

Sve se slike starih dana

pred očima mojim dižu:

gorke suze i osmjesi

pred a mnom se nižu;

niti znadem što je slagje bilo

kad sam plakò, il kad sam se smijo.

Ali neka! kad sam pjevô,

jednako sam sretan bio!

Pa spominjem prvi korak

k svetom hramu glje je slava;

al ja onda n'jesam znao

je l’ to sanak ili java.

Letio sam pjevajući,

što god gusle pjevat znadu:

ljubav, vino prijatelje,

zlatne laži, lažnu nadu,

al najviše ljute rane,

vječni izvor vječnih jadâ,

na Kosovu rane ljute,

s kojih Srbin još i danas strada.

Pa kad tuga me hvatala,

misleć na taj kobni dan,

tražio sam onda sunce,

rujnu zoru, b’jeli dan;

pa sam pjevo naše gore,

i jadransko sinje more,

što c’jeliva starinske zidove

Dubrovnika milog mjesta mog.

Pjevao sam ono more,

i kad spava ko djetešce

na majčinom krilu,

i kad kupi staru silu

strahovitih tih talasa,

da podigne k nebu svoju

groznu viku od užasa;

šibalo me more valovima,

ja valove šibô stihovima!

Pjevô sam mu površinu glatku

kad jesenjska pada mirna noć,

kada širi gorde grudi

da pokaže svoju velju moć.

Onda, onda mislio sam:

šta pram tebi ljucko srce?

šta pram tebi ljucki gnjev?

pred srditim tvojim valom

šta je ljuckog oka sjev?

Kad na more uspavano

večer prostre mekim dlanom

čudotvorni mir,

i svačijeg kad života,

mniš, presahne nepoznati vir,

 ja sam onda divnu čitô miso,

što u grudima more krije,

što nikomu, sem pjesniku,

još otkrilo more nije.

Iz te misli crpao sam snage

kad mi tuga mira nije dala,

ona sama hrabrila me,

kad je duša malaksala,

i s njom samom kitio sam

pjesme svoje laki let;

kroz stihove nju sam slao,

da pozdravi bajni svjet: -

to je misô o slobodi,

kojom diše zemlja c'jela,

što u svačjem srcu zvuči,

kao trublja arhangjela,

svač'je srce s nje poskoči  -

tà Bog ti je čoče, dao!

u ljubavnu Bog je času

s njom prirodu poljepšao!....

...... Kol'ko puta, kada veče lazi

niz puteve s vedrog neba,

kad za onu kršnu goru

sjajno sunce već zalazi,

krajem mora šetao sam

kao ovo sada,

gledajuć kroz tamnu prošlost

staru slavu moga grada;

gledao sam one ljude,

što su prvi na Balkanu

proslavili našu pjesmu,

izn’jeli je b'jelu danu;

gledao sam silne lagje,

gdje križaju more sve,

noseć ime rodnog mjesta

na sve strane, svud..... pa gle!

sa katarke, sa najviše,

na promasi morskog daha,

vije mi se ponosito

slavni barjak svetog Vlaha.

Oj ti slavo! zar li zagje?

Divni grade, još si mi na glasu!

zidovi se jošte dižu,

crni tornji još se nižu

na kamenom tvome pasu,

al ufam se, stara krvca, j

oš u žilam tamo teče,

tvoje ime, sjajni grade,

još propasti neće, neće!

Spomeni se prošlih dana,

pa i ime nek te moje

osokoli da zauzmeš

opet dično mjesto svoje;

pa da nikad više

ne iščezne sa vidika,

ona divna srpska pjesma,

sjajna zvjezda našeg Dubrovnika.*)

Josip Bersa

*) Gosp J. Bersa ustupio nam je ovu pjesmu iz njegovijeh mlagjijeh dana, koja još do sada nije bila štampana. - (Uredništvo kalendara Dubrovnika).

“Dubrovnik” 1897