Dragutin Karlo Deklić - Ljubica Markova piše majci iz Engleske

Dragutin Karlo Deklić

Ljubica Markova piše majci iz Engleske

I

Mati moja da si mi dobro i zdravo,

koje ti od srca želim;

kao što vidiš ja ti se stalno selin

i evo me dođoh iz Italije u Inglešku pravo.

Poslije vijađa brodon preko Sredozemnog mora          (1)

i poslije Londona,

oklen sam ti kartolinu poslala                                     (2)

(sa slikom kraljevskog Dvora

i širokog polja kojega zovu Hajd),                            (3)

došli smo sada na mjesto nazvano Kantrisajd,   (4)

dje živim, iako sa mužem, kao samotna tica

u jednoj kućerini većoj negoli budvanska fortica.             (5)

Tu sam biće već kvarat godine dana                                       (6)

i vjeruj mi majko

da još nijesam stigla da iz svoga stana, partamana          (7)

obiđem sve kamare našega Kaštela,                              (8)     (9)

niti sav posjed što ima ova lordovska famelja.                (10)

Zamisli majko:

Imaden petero slugu u stanu pri novoj hali                        (11)

i tri konjušara u staroj štali,

kojima ne razlikujem ni imena ni lica,

a svi mi se oni klanjaju i zovu me “Ledi lubica”;

Imademo sedan konja i kočije, kao i šesnajest pasa,

pa neka te nimalo ne čudi

da imademo i jednu avet, koja se točno u ponoć budi

i šeta po šufitu i ponekad vapije iz glasa.                            (12)

Mako, meni nitko ne treba da zavidi, niti da me žali,

jer svega ovdje imam, ali Budva mi ipak fali.

-Ljubica zapisuje istoga dana u bilježnicu:

“Nesretna sam sred tudjine;

  Patim teško zbog daljine;

  Tugujem od samotinje;

  Nemam moje domovine”.

II

Kao što ti već ljetos pisah mati,

činim ti opet znati

da mi je sve lijepo, bogato i pomalo čudno,

ali sam ipak već svega štufa i kao da me nešto guši;           (13)

Sve je ovdjen, zapravo, tako tužno i hladno,

a hladno je i okolo srca, hladno mi je u duši,

jer bogatstvo uviek ne konta, a meni se ljubav gubi                 (14)

ako moram muža da šibujem bičem

da bi nekako mogao zatim da me obljubi.

Ah, što bih sve dala, majko,

da mi je sada tamo doći,

da mi je malo do Mogrena poći,

da samo gledam u pučinu plavu

i da se grijem na našem suncu

što pruža toplinu pravu;

Pa i ona naša konoba, majko, blizu gradskih zidina,

bila je toplija i vedrija, kako mi se čini,

od ovijeh hladnih i tamnih sobetina,

ogrezlih u nekoj teškoj paučini.

Grk mi je ovaj pandešpanj bijeli,                     (15)     (16)

što ga na gvantijeru nude, uz cukar i redoslijed cijeli,      (17)

kako bi radije sada malo varenike htjela,

kako bi željno izjela

brajićke kaštradine sa zeljem, aliti tople krtole,       (18)

a potom da veselo điram kroz te ulice budvanske,       (19)

ili da uživam otsjaj boja sa školja Svetog Nikole;

Jer kao da su mi bile lakše ratne godine lanjske,

kao da su mi bile slađe i one panjoke talijanske.

P. S. Pjesnika:

“Iz ove poslijeratne štorije

i tužne izbjegličke arije

ostaje jedno naravoučenije:

I bludnice ponekad pate od nostalgije”.

Dragutin Karlo Deklić