Angjelo Danko - Pjesma naša

Pjesma naša

I

Još u nama živi naša pjesma davna,

svi naši junaci i sve naše boli,

sve suze vjekova, sva krv što se proli,

sva sramota naša i sva prošlost slavna!

Naši su junaci ko sunašce sjali,

ponosni su u boj onaj strašni pošli

i nikada natrag nijesu više došli ….

…. svi su, svi su tamo na Kosovo pali.

Pet tamnih vjekova slijep je prorok pjevo:

još će krvca žalit na Kosovo cvijeće,

drum ce Turke želit, al ih biti neće,

Vidov dan će sinut gdje i pre je s’jevo.

Poteći ce krvca konju do stremena,

dić ce se vojaci, dić ce se barjaci,

tići ždralovići postat će junaci

i letjet će ruse glave sa ramena.

II

Još u nama živi onaj Marko stari,

što tamnuje caru devet godin dana,

pak za njega ide dijelit megdana,

a za tamnovanje više i ne mari.

Povika ga care:”Sine moj jedini!”

a on zaboravlja sve nepravde ljute,

za dobru će riječcu  ljubit caru skute –

-dobar, kao dobar danak u godini!

Ta junak je Marko da mu para nije,

na svu carsku vojsku udarit ce samac,

tvrda mu je vjera, a Bog tvrđi jamac –

-makar na srdašcu svome guju krije.

Štit je siročadi, slabih, udovica,

on i Šarac pjanu ispit će mehanu,

prvi na divanu, prvi na megdanu,

…. al je ipak pusta turska pridvorica.

III

U pjesmi je našoj naša sudba pusta;

prozreo je slijepac starodavne knjige,

odgata nam s čela teške ropstva žige

i ulio vjeru, kada narod susta.

Podić ćemo bijelog na Bojani grada,

kad izdadu braća brata rođenoga,

najboljeg međ’ sobom, Gojka mlađanoga

i kada ih kosne srs njegovih jada.

Sagradit će grada tri Mrnjavčevića,

kad uziđe jedan svoju sreću mladu

i svu ljubav svoju u temelje gradu…

…. da porode novog Marka Kraljevića.

Novog! što ce stjerat cara do duvara,

kad kod njega spozna sablju babe svoga

i sudit po pravdi Boga istinoga,

pročistiti zemlju od svih zulumćara.

IV

Ide pjesma, ide i pjeva dva diva:

troglav-Arapina i Strahinju bana;

skobit ce se negdje jednog bijelog dana

i tad će da sine demeškinja kriva.

Izlomit će ćorde, perne buzdohane,

polomiti koplja, hat ce zgrabit hata,

junak će junaka za pleća da hvata,

ne bi l’ jedan drugog na tle da omane.

Oblit će ih pjene bijele i krvave,

nosit će se gorom tri bijela dana;

Strahinji će ona ruka zadat rana

rad koje se on i crn Arap dave.

A kad bane na grud Arapinu stane

i tri crne glave odvrće od tijela,

povit će mu čela ona ruka bijela….

ona ista ruka, što mu zada rane.

V

Još u našem srcu žive pjesme naše,

na našim oblacim bijele vile plove,

u Miroč planini lov junaci love,

niz drumove carske krilat Relja jaše.

Jašu tri junaka do tri dobra hata,

pjeva grlo carsko ko od meke svile:

“Ne boji se Miloš Ravijojle vile –

-u nevolji neće brat izdati brata!”

“Doletjet će jata naših sokolova,

zlaćanijeh krila, zlaćanih kljunova,

kružit povrh naših sela i gradova,

i rastjerat horde vrana i orlova.”

a niz brda dole, diljem cijelog roda,

okupan u skrlet i sunčanu svilu,

na krilatu svome konju Jabučilu

igrati će junak Momčilo vojvoda!”

Angjelo Danko

Književni Jug  1918.