Petru
Preradoviću
Ne možemo
cvijećem okitit ti groba,
Dušmanski
ga svega pogazili hati,
A što
tudjin nije, to domaća zloba
Podlija
i grdja, okalja i zblati.
Morao
nas silnik sputati ko roba,
Da se
tvoje slovo oćuti i shvati
I sad
r’ječ je tvoja – snaga našeg doba:
“Za
tudjinca nema ništa tudja mati!”…
Mjesto
cvijeća primi naših boli znake:
Krvav grumen zemlje naše otadžbine,
Tanane konopce, teške lisičine …
Primi vječni zalog vjere naše jake:
-Zajedno smo prošli niz Kosovo novo,
Skupa ćemo poći i na Kumanovo! ….”
Angjelo Danko
Književni Jug 1918.
Нема коментара:
Постави коментар