Badnjak
Tamnijeh gora sn'ježna tjemena
Ledenom zimom prožimlju ljuto;
Kakono vjetar laka sjemena,
Pogani sjever tako im kruto
Raznosi mraze silom borca smjèla:
Da mu ljutina nemila, opaka,
Ponizi ravan, što g' bješe pon'jela
Bajnijem
darom sunčanijeh zraka.
Al
se ore
Zelen gore,
K'o da su vile
U njih udrile,
Pjesmom junaka
I djevojaka.
Oštre sjekire
Zveka prodire
Po ledn'jem lazima,
Po mrzl'jem gajima.
Sad gvožgje škriplje,
Sad iver siplje;
Sad se stabar trese,
A sad nagiblje se;
Neko se osm'jeva,
Neko popijeva :
„Koledo, koledo,
Veselo, veselo!"
- „Veselo, veselo!" otp'jeva jek,
Gruha niza hrid debeli hrek,
Pa za njim tada,
Drugi hrek pada,
Pa neki amo,
A neki tamo,
Neki se kreće,
Neki premeće
Sada otuda,
Sad odovuda;
A od pjesme veselo
Razl'ježe se sve selo;
Nije šala, junaci:
Sijeku se badnjaci!
Eto vrijeme dogje
Da se kući pogje;
Pa momci valjani
Dižu, izabrani,
Te
badnjake teške
Na
ruke viteške;
Pa na vrat, k'o slàmicu,
A više njih desnicu.
Pa otole milome
Sretan domu svak svome;
Neki tamo,
Neki amo,
Al veselo samo,
Za božićnje radosti,
Mladosti i starosti
Uz badnjake kićene
I uz pjesme vilene,
A kakvijeh izvan Srbâ nema,
Nama svjema, ej blaga golema!
Koje samo mi Srbi imamo
Koje samo mi Srbi pjevamo,
K'o drugovdje tamo i ovamo,
I u našem Dubrovniku amo.
Mi se njima tješimo, hrabrimo;
Mi se njima pred sv'jem ponosimo;
S njih plačemo š njih se radujemo,
Bez
njih sam’jeh sve je nama n'jemo.
- Hvala, Bože, hvala, milostivi!
Tvoj dar to je, pa se vas sv'jet divi
Naš'jem pjesmam naš'jem junacima,
Srpsk'jem pjesmam', srpsk'jem junacima,
Srpsk’jem dikam', srpsk’jem uresima;
Sv’jet se divi, nama nada živi,
Otud nama sokolovi sivi.
Eto sladosti,
Eto radosti!
Eto blaga
Mila, draga:
Naše slave
Spske prave,
Nevarave!
Koj' b'i veći narod bio,
Pa nam ne bi zavidio?
Ko plemenit to bi bio,
Pa nas ne bi zavolio,
Zaljubio?
A kakav bi ja pop bio,
Kad bi ovo sve vidio,
A kazati pak ne smio
No drukčije govorio
I učio?
Tà za što mi tade
Višnji dušu dade?! .
Sunce zagje, pade noćca tamna:
Nu veselja – da mu nema ravna!
Puška puca, momci pop'jevaju
I veseli Božić pozdravljaju:
,,Koledo, koledo,
Veselo, veselo!“
Svi s’ u dom sastanu,
Plaha vatra planu:
C'jelo društvo sjanu.
Badnjaku nakite,
Okolo ovite,
Plam ognjeni ljubi;
Zelen
nakit gubi
Zelenilo
lista,
i u šarâ trista
Trga se i praska,
Pa, za tilog časka,
Svega žar ognjeni
U
pep'o promjeni.
Što
god je obreda,
Držeći se reda,
Sve ih je domaćin,
Kako mu je ćaćin
Nauk ostavio,
Vješto iskitio,
Uz molitve svete
Želje i zavjete.
Vatra plamti, grije,
Dim se u vis vije,
K nebesima nosi,
Gospodu prinosi
Prošnju domaćina,
Što sjeća vrlina
Pravoga Srbina,
I vapi Gospoda:
Da milostiv poda
S nebeske vedrine,
Da take vrline
Srbina obrane,
Izl'ječe mu rane;
A ne njemu samo,
Nego i onamo
Braći onoj b'jednoj
Još krvi nam žednoj;
Koju plahost vara
Pa – u jaz obara.
Te se svagja s Slavjanima
A udvara tugjinima
……………………………….
……………………………….
Ko govori, da to hoće vjera,
Nij' on vjera, nego zla nevjera.
Čarobnijem ukrasom,
Ganutljivim
glasom,
Te
molitve svete,
Želje i zavjete
Dom cijeli prati:
„Bože, ne sakrati!" –
O Care najviši,
Usliši, usliši! –
Ao, slave; ao, sreće prave,
Ao, zdrave radosti ubave!
Ko se može držat običaja
Zemskog raja, svoga zavičaja,
Uz badnjake i mlade junake,
Uza gusle, pjesme svakojake,
K'o takogjer, mili pobratime,
I uz ono divno krsno ime.
Ah, to što je ne mogu kazat;
De pokušaj, pa ćeš tada znati!
Tugji ljudi – da svoje bacamo
Nameću nam tamo i ovamo,
Načičkane grane i krpice,
Kak' i one – od juče pjesmice;
Ama što su te – dječje igrice,
Kada sine badnjak izabrani
Domaćinu te se – svojim bani?
Tà, ko ne zna, časti mu i lica,
Da mi n'jesmo tanahna grančica,
Neg'
debeli zdrav hrek u dubravi:
K'o Slavjani istiniti, pravi!
Neka drugi grančicam' se diči;
Srb
će Slavjan hrekom, kome sliči:
Pa, neka mu dušmani se množe,
Pa, neka se napinju i glože:
Glavu dušman prignut mu – ne može!
Ima svegj Bog, koj će da pomože.
- Zaludu im svagja i zavagja:
Srb – Caruje i s carim' se sragja! –
Ao, što su dječije igrice,
Uz naš badnjak iz naše gorice!
Dum Andro Murat
“Dubrovnik” 1897
