Srpska dubrovačka omladina - Valtazaru Bogišiću

Valtazaru Bogišiću

Jedna po jedna zv’jezda gubi se i odlijeće;

Naše se nebo mrači i noć sve crnja biva

A misô naša mlada, ne zna kuda se kreće

Gusta i teška tama njezinu stazu skriva …

Bez roptanja i kletve opet nam pogled stao

Prateći zv’jezdu jednu, što nam se sada ote,

Ko da nam ne smije biti za tom svjetlošću žao,

Svjetlošću punom nade, milosti i dobrote.

Ko da je malo sjaja u tom božijem raju –

Ne osvrćuć’ se na to, što našu sreću kvare –

Odnose naše zv’jezde, da njima bolje sjaju:

Otkidoše te od nas, ljubljeni Valtazare….

Nemojće bezobzirno ostavljati nas tako

U ovo tamno teško, nemilosrdno doba,

Te mi nemamo više nikog u pomoć zvati

Ko siročad bez nade a pokraj majčina groba.

Ko smeteni vojnici kad vodj im mrtav pane

I mi stojimo tako bez naputka i snage.

Mrzne se naša suza nemajuć’ kad da kane,

Jer teškim radom volja sl’jedit nam stope ti drage.

Blagoslov tvoj nam treba na ovom teškom danu

S njim ćemo jedno djelo zafalno započeti

Odužićemo se tako svojemu velikanu, -

To ćemo djelo svoje preda te donijeti.

Spomenik dićemo tebi od suza i rada,

Satrat’ ga ne će moći teško i dugo vr’jeme,

Sjati se kao nada vječito l’jepa i mlada.,

Ko istorija sv’jeta, ko velebne poeme.

Srpska dubrovačka omladina