Dragutin Karlo Deklić - Epilog

Epilog

Nema Draga škutarice,     (1)

nema stare učiteljice,

nema majke mučenice,

nema ko da žalbe piše;

Niti Ozne nema više,

pa se sada lakše diše;

Još se ipak zbori tiše

da se kletve ostvariše;

Moćnika se majka odricala,

jamaru se kuća iskopala,

silniku se sestra otrovala,

krvniku su djeca inšenšala,     (2)

komandantu, unučad propala,

isljedniku riječ je prestala,

komesaru, kćer se prokurvala,

heroja je baba ispljuvala,

prvoborca, braća ga pokrala

i vlast nova na otok poslala,

špijunu je lijeva ruka pala,

a pjesnika ludnica dopala;

Bratija je kugu dočekala.

“Puče kolan svečevoj kobili,

okrenuše kola niza stranu”;

Sve se kruni, rasipa i pada,

kuća trula sama se raspada.

“Il’ je djavo, ili su mađije,

il’ je nešto gore od oboje”;

Sve se više sada meni snije

da se poslije toliko godina

ostvaruje kletva materina;

da pozivi zemlji u dubine,

da poruke svijetu u širine

i vapaji nebu u visine

jedne tužne samohrane majke

i svih drugih žena punih jada

stižu natrag da pogode krive

i da druge opomenu žive:

-ko zlo čini nek se gorem nada.

****

Prošlo je već više od četrdeset ljeta

odkad je svršio rat i život ponovo cvjeta;

Drage sad počiva mirno na domaku svoga sina,

pa kroz bujanje travki ona se raduje unucima;

U Budvu dolaze opet stranci sa sviju strana

i nakon potresa mnogih pomalo nestaje rana,

ali majčine riječi kao da jošte bruje;

“Teško zemlji u kojoj slobode nema

i dje se plač sa kletvom čuje”.

(1)            Porijeklom is Skadra  (9) poludjela

Dragutin Karlo Deklić