Markiz Pjerko Bone- Mihajlu Obrenoviću

Mihailo Obrenović

Mihajlu Obrenoviću

                od

Markiza Pijerka Bone

         god. 1842

Kraj zamorja Adrijanskoga

Izgled bješe, slava, i dika

Vik jezika Slovinskoga

Pjesma grada Dubrovnika.

Pripjevano bješe od vika

Gdje s’, i kad naselio

Za ubjegnuće nesrećnika,

Ko  ‘e Dubrovnik vazda bio.

Tu  ‘e Dubrava negda bila

Posvećena Srgju, Baku,

Al Slovinska u njem Vila

Uživaše radost svaku.

Dvanêst v’jeka u slobodi

Ona ‘e časno provodila;

Al se i njom jadno zgodi:

Sad se kaže - ovdi ‘e bila -

Hudi Zmaj se k’ njome stani

Koga Korsik otok rodi;

Na privaru smrtno ‘e rani

Navideći toj slobodi.

Izdišući vidjela je

B’jele dvore zapaljene;

I plač gorki začula je

Svê države porobjene.

Eto! kako dospjela je

Slava grada Dubrovnika,

I š njim za nas propala je

Slava dičnog od jezika!

Duh se vrnu, gdje bi prije

Za podložan tu ne stati;

K vjern’jem pukom od Srbije

Iz nova će pogledati.

  

Tako djelo blagorodno

Raznalo se na daleko:

Svač’je srce njoj je harno

Svač’ju ljubav Srb je steko.

On potiče narod slavni

On će sv’jetu prekazati

Da ‘e red jezik svoj naravni

Nad svim inim proslavjati.

Megju pukom ne izbrojnijem

Mudr’jeh ljudi i hrabren’jeh,

Ako stupit u ja smijem,

Duh uza me je pokojn’jeh

On’jeh djeda ki za slavu

Puka slavnog od Srbije

Ne štediše svoju glavu,

Kak’ s’ u listim star’jem štije;

Frano dundo djeda moga

Skupa s’  Banom od Savoje

Rateć, srca slobodnoga,

Pod Biogradom poginô je.

Al pr’je smrti vidio je

Slavni v’jenac, i križ sveti

Nad Biogradom vojske svoje:

Bješe mu slatko umrijeti.

Megju vjerne sabroj tvoje

Mene tvoga poglasnika:

Sada srcem pjesni moje

Slave tebe iz Dubrovnika.

Zabavnik Dubrovačke Narodne Štionice  sv. II g. 1885.