Medo Pucić - Poma

Poma

Po pripeci misirske pustare

Nosi crnca grbava gamila;

Teško ga je žegja osvojila,

Umorio pjesak od Sahare,

Jedva diše s pregoleme muke,

A pustara kano dlan od ruke.

No vičan joj izmailski sin,

Jezdom jezdi crni Beduin.

Jezdom jezdi i svecu se moli:

“Alisalah! Muhamed surula,

U dženetu teče biser-vrula,

Nada vrulom šuma se oholi;

Tu hlad biva u sred idžtindije,

Tu vjernoga čekaju hurije... “

I već pjeni u slasti mu grud,

Sama mašta olakša mu trud.

Je l’ obmama il mu Bog se smili?

Glé visoko do neba drveće,

Kano šator grane sve zapleće;

Živa voda kroza travu hmili,

Krd ovaca na potoku pije,

Svako žito u zahlagju zrije;

Odmara se sa Ćabe karvan,

Zamirisa tutun i fildžan!

Vita pomo! rodiljo oaze.

Svoje čedo sama ti njeguješ,

Žilama mu zemlju utvrgjuješ,

Braniš izvor da ga ne zajaze,

Granjem bilje od pripeke štitiš,

Slatkim plodom gladnu djecu sitis,

Od vajkade, od sto tisuć god,

Ti sve ljubiš čovječanski rod.

Vita pomo ! pobožna te ruka

I u srpsko primorje presadi,

I prem često sjever klance hladi,

U kršu nam rasteš sredi kuka;

Al ti uzrast gorostazan nije,

Al ne može plod ti da dozrije,

Al korisna nijesi ma ni kom ....

Puki nakit kraju surovom!

Mnogo tako prekomorsko bilje

Rodna zemljo u tebe uljegne,

Ono će li mezgu da istegne,

Da u sampas rastrka ti žilje....

Koja fajda vrbovu u nedjelju,

Da ti kiti otar i postelju?

Koja fajda kad ti manjka kruh

Da te cvijet resi miloduh?

Oj tugjinstva jalnog se okani!

Svakoj zemlji Bog je način dao

Vlagu, žegu skladom razgranao

Da svoj narod svojom hranom hrani.

Znano zelje želudac ne kvari,

Kućno sukno nikad ne ostari,

A ko gleda na sokoljev let

Slabo c’jeni pitu i skrlet.

Ta pokle te previšnji nadari

Umom, licem, silom, r’ječi sličnom,

Da nam budeš, megju svima, dičnom,

Srpska zemljo, deder za se mari;

Ti ne traži misirskih oaza,

Vlaških čuda, njemačkih dokaza,

Ti iznesi svoje grude plod,

Kaži sv'jetu svoj junački rod!

Bezočnici raskotiše bruku,

Od savjesti sprdnju načiniše,

Grk i Latin krst nam omraziše,

Vrancuz, Njemac i čast i nauku;

Al u tebe božja ‘e vjera čista,

Duša ti se još ko zlato blista,

Počuj samo glasa srca svog,

Te je s tobom, svemu sugja, Bog.

Medo Pucić