Србији
Љутим мачем с
Косовске равнице
Осветом си Балкан
посветила,
Ти јуначка
Словинска дјевице
И Милоша мртва
окрунила,
Краљевића Марка
пробудила,
Седлала му шарца
сред горице,
Посјеклицу ћорду
му брусила
Да најприје с’jече
потурице.
***
Те Словинство диши
својој дјеци,
Нек’ загрле
својега Хрвата,
ІІа Бугара и
Словенца брата.
Сад нестало у
земљи Турака,
Али није неслоге
курјака.
Дер Србијо, уз
слогу потеци.
Вид Вулетић-Byкасовић
Talijanka – Spljećanka
Krasna li si l’jepa
vilo
Divna struka i
uresa!
Ljubezno je tvoje
krilo,
A lice ti ka’ s
nebesa !
Zašt’ se zoveš talijankom
A ne mladom Zor-Spljećankom?
Ah, mila si ka’
danica,
Ili pamik rujne
zore,
lli krasna ružičica,
Ili tiho sinje
more...
Ali mi n’jesi Zor-Spljećanka,
Dali mlada
talijanka!
Ah, mila si kako
rosa,
Ili snijeg na
planini,
Glasak ti je ka’ u
kosa,
Pogled sunce na
vedrini...
Po glasu si
talijanka,
A ne mila Zor-Spljećanka!
Tugjim glasom eto
sloviš,
A svojega sv’jetu
kriješ,
Tugje cvijeće
zašto gojiš,
A svojega ni
poliješ?
Po tomu si
talijanka
A ne krasna Zor-Spljećanka!
Slovinskijem
svojim zvukom
Slovi naša l’jepotice,
I njeguj nam lijer
rukom
Skromne naše
ljubičice,
Tad ćeš biti Zor-Spiječanka,
A ne mlada
talijanka!
- L’jepo ti ćeš
tad pristati
Svojim strukom i
ponosom!
A kad budeš zapjevati,
Svih će rajskim
tim zanosom
Ushititi Zor-Spljećanka,
Bolje nego
talijanka!
Čudno li će kucat
srca
U grudima l’jepotica,
Kad se sjete, da t’
je krvca
Ka’ u vili
hrvatica ...
Ljepša biće Zor-Spljećanka
Nego mlada
talijanka!
Onda ti će moja
vila
Poskoknuti od
veselja,
Da Ljubica,
naša mila
Vrši što je
slovin-želja ...
Tada naša
talijanka,
Biće krasna Zor-Spljećanka!
V. V. V.
Vlahu
Bukovcu
Slovinskomu
Slikaru
S hladne
si mi Sene doletio
Lakim
letom, moj sivi sokole,
I na
timor kršni odletio,
U krioce
majke sokolice,
Da te
grli dika ostarjela... –
Kad ti
perje krila okitilo
Poletarić,
za pljen cijučući,
Rano si joj
gnjezdo razvrgao,
Zavio se
nebu pod oblake,
I zbrojio
žarke suncu trake,
Shakao se
bijelijem svijetom
Uz orlove
i stare sokole,
A danas
joj vrh Lovćen planine
Oštrijeim
se vidom nadazrio,
Da
pribrajaš slovinske l’jepote,
Gavran-vegje,
mišce Obiliéâ,
Da jih
kitiš silom umjetnicom
Na
tanahno ubojeljeno platno,
A rosicom
iz srca natapljaš,
Da sv’jet
pozna i naše vrline
Te mam’
ime u zvjezde ukreše,
I
proslavi Slovinkinju vilu,
Koja ti
je na porodu bila,
Te
svojega Vlaha zabavljala
Jutrnjijem
nježnijem vjetarcem,
Dok ga
sebi čila odgojila,
To na
diku rodu i plemenu.
Vid
Vuletić
1879.
