понедељак, 15. август 2022.

Nikša Gradi - Medu Puciću

 




Medu Puciću *)

 

Iz djetinjstva, iz mladosti prve

Ti se vjeri, moj Medo, s krasotom,

Koja bješe ljuba ti jedina,

Pa iz usta tvojih tecijahu

Slične rosi premaljetnoj pjesme.

Jošter romon tih pjesama divnih

Razl’jega se; a, sred noći gluhe,

Kada mjesec sve okolo hladnom,

Rekao bi, svjetlošću celiva

Narav čarnu, stare razvaline,

Gdjegod putnik, vas samotan luta

Po Konalu ispred Dubrovnika,

Jal’ po Gružu, jal’ po Župi pitnoj,

Divnih pjesma romonu se čudi,

Te ih sluša, pa zaludu blagi

Želi obraz vidjeti pjesnika

Kom iz vruće duše izletiše;

E je njemu srce blagorodno

Gorka bolest skoro salomila

Nad udesom Slovinskog naroda,

Koga sreća i ljudi izdaše;

E je njemu naše ništavilo

Dodijalo, pa s’ odabra t’jesan,

Skroven odrić, ispod zemlje crne,

I tu leži da sanak boravi

Tihi sanak, tajni vjekoviti.

On tu leži pod Svetim Mihajlom,

A pogrebnoj na ploči, rijetke

Sa mudrine i kreposti prave

Niko Veli svud okolo poznat

Njemu bratac upisa stariji,

(Koj’ ne šćaše toga doživjeti)

Sjetne r’ječi drage od spomene.

Uza nj plače, kano pomamljena,

Ane Mala, crna mu sestrica,

Niko, Rafo, Marko, pa i Made,

Bratučeda kita plemenitih,

E se dika najljepša ugasi

Što im slavno resila koljeno.

A vas narod plače bez utjehe,

E o davna, svome na obzorju,

Nije takih gledat s’ obikao.

Oj Lovćene! oj planino gola!

Na podnožju tvome od kamena

Pošto zavist podlih me dušmana

Pribi, svakog razgovora liši ;

Ti si srcu mome osamljenu

Sred nevolje teške omilio,

Pa me s tobom pobrati nevolja.

Oj Lovćene! oj pusta planino!

Ti sve znadeš, e obnoć duhovi

Na tvom bilu vazda se sastaju

I o svemu vode razgovore,

Ti mi kaži, visoka planino,

Što mi biva od rogjaka moga

Milog Meda? krasna ugodnica

Dali koja, u nebesnom stanu,

Udes ljuti njem’ je zam’jenila,

Što no divne žrtva umjetnosti,

On bez braka, na grešnoj si zemlji,

Svegj živova, od srca poroda

Ne ostavi ? — U sred noći tavne,

Tako rekoh, a s neke pećine

Mrkle gore krstaš oro sigje.

Mili Bože! kakav li je bio!

Kad se sjećam i sada se ježim.

Jedno oko starost mu popila,

Drugo kobna sjaše ko zvijezda,

Širi krila gorostasna, siva.

Pa ovako besjedit mi stane :

„Netom slavni tvoj rogjak preminu”

„Njeg’ u vječne uvedoše dvore”

„Gjorgji, Gredić, Resti i Gondola.”

„U blaženstvu on boravi s njima”

„Gdje odavna željno ga čekahu”

„Već Lermantov, Mickiević i Dante

„Kom se ne da nigda zaboravit”

„Krepka, vruća, blagorodna pjesma

„Te pokojnik na grobu mu spjeva.”

„A što veliš o zamjeni, žrtvam,„

„Neka dosta to ti bude znati”

„Da je tamo svemu savršenstvo,”

„I da raja bez ljubavi nema.”

„Ja sam oro kuće Nemanjine”

„Tebi poslat sa Lovćen-planine,”

„A sad idem b’jelom Dubrovniku”

„Pri Medovu da se klanjam grobu.”

Blago tebi, moj mileni Medo,

Blago tebi! e si zaslužio

Take časti! — Ti si u narodu

Domorodne ljubavi presveti

Oganj pjesmam poticao divno;

Ti u srcu još nejakog kneza,

Srpske nade, mladoga Milana,

Kraljeska si uprav odhranio

Osjećanja, da kad gdjegogj Srbu

Bog se smili, n’ uzfali mu vogje

Koj’ pomladi orla Nemanjića

Da se digne nebu pod oblake

I zablista sa krunom na glavi

A u pandžam sa skiptrom i sabljom

Te propalo već ponovi carstvo.

Blago tebi! jer blažen počivaš

I ne vidiš sadašnje sramote.

Kudgogj stiže, s’jepjepimice mlati

Na visoko ludost podignuta,

Sve bumbreca i nogami maha

Bludnost, laža, podlo licumjerstvo

Svud na zemlji mah su preoteli

Pod zadružnoj sili kukavica

Junaštvo i krepost pokleknuše,

A lupeški zlato osvojeno

Ne pokriva, no javlja grdila.

U toj Adu prem sličnoj dolini

Gdjegogj smjerna odbrani se ruža

Ljucke posve čista opačine,

U osami, divne mirodije

Izlijeva nebu nesmiljenu;

No sve zalud. Nju će poplesati

Noga škotska krute zvijeradi.

Niko živu milovo je nije.

Nit’ će iko oplakati mrtvu.

Kraj nje proć će povijest naduta,

Ali neće ni pogledat na nju.

Na te zgode kamen će pucati

Tuge radi, potamnjeti sunce,

A za oblak sakrit se zvijezde.

Sred množine no bića živućih,

Nježne žrtve sam će se sjetiti

Pjesnik pravi, taj veličanstveni

Lugjak, koga Vile okruniše

Da bez mita, bez ulagivanja,

Vječne pravde presude umrlim

Sve navješta slobodno na zemlji.

Neće nigda njemu falit kletve

Kad gdje podlu ugleda pobjedu,

Štedjet neće milosne riječi

Netom vidi golemu nesreću,

A nadasve da je krepost krasi.

Ti nam, Medo! to učini svegjer,

To učini divnim nadahnućem,

Pa će zato pjesme ti življeti

I Cvijeta spominjat se tvoja

Dok nestane imena Slovenom

I narodno slovo ne izumre.

 

Nikša Gradi

 

Medo Pucić

 

*) Ovo je pjesma iza jata izostala, zato je naknadno priopćujemo, tim više što je od svojte pokojnikove (Ured.)


1882.












Нема коментара:

Постави коментар