Vid Vuletić-Vukasović - U Smrti Svoga Jedinca

 

 

 

U Smrti

Svoga Jedinca

 

Koga Bogovi ljube, taj mlad umire.

Meandro

 

Rasto si mi kako bor zeleni,

Zvonimire, Dušane, Simone,

Al’ te zlobni vihar iskor’jeni,

Sva moć duše za tobom mi klone,

 

Pa zlosreće ka’ b'jesi me gone,

Jer m’ ostavi, moj sinko mileni,

A i Nada u ad mi potone,

Crna žalost sama svane meni,

 

Tad zavapim: — “Sveta Sjeno, mila,

Vrhu baba steri svoja krila,

Te sinovskom r’ječicom ga taži,

 

Na grudima ranu mu ublaži,

Što izc’jlit neće smrti sila,

Ka j’ i tebe, janje, umorila!

 

Vid Vuletić Vukasović

 

Slovinac br.24  1880.

 

 

 

1880.