O
smrti brata Gjurgja
29 srpnja 1863.*)
Od M. Bana
Udario grom iz neba vedra,
Promolio zemlji mračna njedra;
U njih mahom јunak se survao:
Grom sam bio, s gromom i nestao!
Vaj Gjurice, avaj brate mili,
Zar za tobom svak tvoj već da cvili?
Na poljima junačkog poštenja,
U trideset krvavih sraženja
Kad si gnjevu smrti prkosio
Gnjev te smrti vazda poštedio,
A sad ratni kad prestaše trudi,
Kad plunuše nježnim žarom grudi,
Te
si dljevu snivao i svate
Smrt
obori svoj mač kobni na te!
Vaj Gjurice, avaj brate mili,
Mrak tol rano zv’jezdu ti zakrili!
Tvoja djeva crna zemlja sada
Što te hladno grli za svakada,
Tvoji sada kićeni svatovi
Grobne tice, mrki gavranovi,
St’jeg svatovski tamna ti koprena
Na tvom grobu sa krsta spuštena,
A spjev pirni gorak plač u pjeve,
Majke, oca, sestre, brata, neve.
Šta ovako, o moj brate mili,
Da za tobom junakom se cvili?...
Meke strune s gusala da skinem;
Dajte
m’ oštre, da s’ u nebo vinem.
Lepršaju
stjegovi trobojni,
Ljuljaju
se polkovi ubojni,
Odsvud trube i bubnjevi zveče,
Svaki
vogja na konja uzl’jeće.
Kao
munje puške i topovi
Et’
sjevaju, tutnje ko gromovi.
Doletio
Gjurica družini,
Napr’jed,
viče o junački sini.
Oni za njim, on pred njima svima
Ko pred brzim oro sokolima.
Do nebesa podigo prašinu,
Kroz nju juri nasprama Ugrinu.
Do njegova konja vilovita
Gromko puca džulad ognjevita,
A na nj pada kao tuča gusta
Sitna zrnad; ali on ne susta,
Nego konja podbada sve češće
Napr’jed, napr’jed, ne bojte se, momci,
Dušanovi n’jesino li potomci?
— Stoj, junače, poginućeš tako —
Vele
njemu; juri on je inako :
Il’
ugarsku oteću zastavu,
Il’
ostavit megj’ Ugrina glavu.”
To
izreko, u Ugre upao,
Njih
kan’ oluj plevu razvjihao;
Svi
se naglim spašavaju b’jegoim,
A
on vije Stjepanovim stjegnm,”
Pa
vojvodi pred noge je baci:
„Oteše
je kikindski junaci.”
Haj
Gjurice, haj moj brate mili,
Hrabri
li su tvoji čini bili!
Tridest takvih bojeva si bio,
Nad junacma junak se iznio!
Pa nad tvojim sad si lavrovima
Eto lego, da spiš vjekovima,
Smrt to nije, no vjekovan život;
Zipka časti sjajni ti je život,
Sa visine, tog dunajskog br’jega
Iza koga srpsko sunce b’jega
Kan’ da jošte gledaš ponosito
Tvog junaštva polje glasovito;
Vjetrovi ti hujeći nad glavom
Kao tvojom da još huje slavom,
A celujuć brijeg Dunaj b’jeli
Putnicima kan’ da tiho veli:
Poklonte
se viču, tu je raka
Dubrovačko-
srpskog mog junaka.
Oj
Gjurice, o moj brate mili,
Nek
za tobom ma ko drugi cvili;
Izliv
bola sebi ja zabranih,
Аl’
u srcu spomen tvoj sahranih;
Njim se tješim, njime se ponosim,
I
potomstvu u pjesmi ga nosim.
*)
Gjuragj Ban, srpski inžinir, umro je naprasno u Smederevu, kad je već bio
isprosio djevojku. On je vojevao na barikadama bečkim i praškim 1848, pa u ratu
srpsko magjarskom, pod generalom Knićaninom. Ovaj mu je bio dô zapovjedništvo
nad Kikindskom divizijom, koja je čudesa činila. U njoj je služio kao oficir
još jedan Dubrovčanin, g. Sorgo, koji se takogje odlikovao, a Knićanin zvaše Gj.
Bana njegovim najhrabrijim borcem. Po svršenom ratu data mu je, usljed dobivene
rane penzija od Austrijske vlade; a kad je svršio bečku
politehniku i stupio u srpsku službu, na penziji se zahvalio, premda je
mogao zadržati..
Нема коментара:
Постави коментар