Medu Puciću *)
Iz djetinjstva, iz mladosti prve
Ti se vjeri, moj Medo, s krasotom,
Koja bješe ljuba ti jedina,
Pa iz usta tvojih tecijahu
Slične rosi premaljetnoj pjesme.
Jošter romon tih pjesama divnih
Razl’jega se; a, sred noći gluhe,
Kada mjesec sve okolo hladnom,
Rekao bi, svjetlošću celiva
Narav čarnu, stare razvaline,
Gdjegod putnik, vas samotan luta
Po Konalu ispred Dubrovnika,
Jal’ po Gružu, jal’ po Župi pitnoj,
Divnih pjesma romonu se čudi,
Te
ih sluša, pa zaludu blagi
Želi
obraz vidjeti pjesnika
Kom
iz vruće duše izletiše;
E je njemu srce blagorodno
Gorka bolest skoro salomila
Nad udesom Slovinskog naroda,
Koga sreća i ljudi izdaše;
E je njemu naše ništavilo
Dodijalo, pa s’ odabra t’jesan,
Skroven
odrić, ispod zemlje crne,
I tu leži da sanak boravi
Tihi sanak, tajni vjekoviti.
On tu leži pod Svetim Mihajlom,
A pogrebnoj na ploči, rijetke
Sa mudrine i kreposti prave
Niko Veli svud okolo poznat
Njemu bratac upisa stariji,
(Koj’ ne šćaše toga doživjeti)
Sjetne r’ječi drage od spomene.
Uza nj plače, kano pomamljena,
Ane Mala, crna mu sestrica,
Niko, Rafo, Marko, pa i Made,
Bratučeda kita plemenitih,
E se dika najljepša ugasi
Što im slavno resila koljeno.
A vas narod plače bez utjehe,
E o davna, svome na obzorju,
Nije
takih gledat s’ obikao.
Oj Lovćene! oj planino gola!
Na podnožju tvome od kamena
Pošto zavist podlih me dušmana
Pribi, svakog razgovora liši ;
Ti si srcu mome osamljenu
Sred nevolje teške omilio,
Pa me s tobom pobrati nevolja.
Oj Lovćene! oj pusta planino!
Ti sve znadeš, e obnoć duhovi
Na tvom bilu vazda se sastaju
I o svemu vode razgovore,
Ti mi kaži, visoka planino,
Što mi biva od rogjaka moga
Milog
Meda? krasna ugodnica
Dali
koja, u nebesnom stanu,
Udes
ljuti njem’ je zam’jenila,
Što no divne žrtva umjetnosti,
On bez braka, na grešnoj si zemlji,
Svegj živova, od srca poroda
Ne ostavi ? — U sred noći tavne,
Tako rekoh, a s neke pećine
Mrkle gore krstaš oro sigje.
Mili
Bože! kakav li je bio!
Kad se sjećam i sada se ježim.
Jedno oko starost mu popila,
Drugo kobna sjaše ko zvijezda,
Širi krila gorostasna, siva.
Pa ovako besjedit mi stane :
„Netom slavni tvoj rogjak preminu”
„Njeg’ u vječne uvedoše dvore”
„Gjorgji, Gredić, Resti i Gondola.”
„U
blaženstvu on boravi s njima”
„Gdje
odavna željno ga čekahu”
„Već Lermantov, Mickiević i Dante
„Kom se ne da nigda zaboravit”
„Krepka, vruća, blagorodna pjesma
„Te pokojnik na grobu mu spjeva.”
„A što veliš o zamjeni, žrtvam,„
„Neka dosta to ti bude znati”
„Da je tamo svemu savršenstvo,”
„I da raja bez ljubavi nema.”
„Ja sam oro kuće Nemanjine”
„Tebi poslat sa Lovćen-planine,”
„A sad idem b’jelom Dubrovniku”
„Pri
Medovu da se klanjam grobu.”
Blago
tebi, moj mileni Medo,
Blago tebi! e si zaslužio
Take časti! — Ti si u narodu
Domorodne ljubavi presveti
Oganj pjesmam poticao divno;
Ti u srcu još nejakog kneza,
Srpske nade, mladoga Milana,
Kraljeska si uprav odhranio
Osjećanja, da kad gdjegogj Srbu
Bog se smili, n’ uzfali mu vogje
Koj’ pomladi orla Nemanjića
Da se digne nebu pod oblake
I zablista sa krunom na glavi
A u pandžam sa skiptrom i sabljom
Te propalo već ponovi carstvo.
Blago tebi! jer blažen počivaš
I ne vidiš sadašnje sramote.
Kudgogj stiže, s’jepjepimice mlati
Na visoko ludost podignuta,
Sve bumbreca i nogami maha
Bludnost, laža, podlo licumjerstvo
Svud na zemlji mah su preoteli
Pod zadružnoj sili kukavica
Junaštvo i krepost pokleknuše,
A lupeški zlato osvojeno
Ne pokriva, no javlja grdila.
U
toj Adu prem sličnoj dolini
Gdjegogj
smjerna odbrani se ruža
Ljucke
posve čista opačine,
U
osami, divne mirodije
Izlijeva
nebu nesmiljenu;
No sve zalud. Nju će poplesati
Noga škotska krute zvijeradi.
Niko živu milovo je nije.
Nit’
će iko oplakati mrtvu.
Kraj
nje proć će povijest naduta,
Ali neće ni pogledat na nju.
Na
te zgode kamen će pucati
Tuge
radi, potamnjeti sunce,
A
za oblak sakrit se zvijezde.
Sred
množine no bića živućih,
Nježne žrtve sam će se sjetiti
Pjesnik pravi, taj veličanstveni
Lugjak, koga Vile okruniše
Da bez mita, bez ulagivanja,
Vječne pravde presude umrlim
Sve navješta slobodno na zemlji.
Neće nigda njemu falit kletve
Kad gdje podlu ugleda pobjedu,
Štedjet neće milosne riječi
Netom vidi golemu nesreću,
A nadasve da je krepost krasi.
Ti nam, Medo! to učini svegjer,
To učini divnim nadahnućem,
Pa će zato pjesme ti življeti
I Cvijeta spominjat se tvoja
Dok nestane imena Slovenom
I narodno slovo ne izumre.
Nikša Gradi
*) Ovo je
pjesma iza jata izostala, zato je naknadno priopćujemo, tim više što je od
svojte pokojnikove (Ured.)
Нема коментара:
Постави коментар