Dragutin Deklić - Jedna pripovjest budvanska: Tonina iliti luda Amerikanica

 Dragutin Karlo Deklić

Jedna pripovjest budvanska:

Tonina iliti luda Amerikanica

U škuroj konobi, kraj gradskih zidina         (1)

podno vrzdaka, onkraj jame od klaka,       (2)  (3)

življaše nekad, prije mnogo godina,

moje majke sestra, teta Tonina.

Kraj dimljivog ognjišta i češnjeva vijenca

i žutih ukljeva vješanih u redu,                  (4)

pored barila sardela i od pulente lonca,            (5)   (6)

ispod snopova trava vezanih o velju gredu

i na niskom ležaju od suhih muravina     (7)

provela je trideset pustih godina

ta moja nesretna teta Tonina.

II.

Uvijek u istoj sivoj haljini,

ona bi bosonoga i ljeti i zimi,

bez veladuna,               (8)

kružila starim gradom,

djeci bi često smokve donosila kradom,

svakog bi poštovala i darivala radom,

a nikad nije htjela novac da primi;

Mještani su je “luda Tonina” zvali,

bokun kruha bi joj ponekad dali,            (9)

ali njenu dušu nijesu poznavali.

III.

Siće bi na kotolać po mnogim skalama nosila  (10)   (11)

nemoćnima bi postelje namještala

i vrčine bolesnima praznila,              (12)

tudje bi masline klaširala,                 (13)

rijetko bi išta tražila, nikad prosila;

Drva bi rado ubogima cijepala,

rublje bi noću soldatima prala,          (14)

danju ribarima mreže krpala,

a udovicama zimi vrtače kopala;

Za odmor i za praznike ona nije znala.

                                   Svi su je luda Tonina zvali,

                                   mnogi je koristili i često se sprdali,

                                   ali njenu boljku nijesu poznavali.

IV.

Za svijet ona bijaše i gluha i nijema,

a nije nikoga dirala,

pa ni onda kada bi je raspuštena djeca pratila

i za njome u horu vikala i skandirala:

“Luda Tonina – Škutarica, luda Amerikanica,

njeno mjesto je ludnica”.

Nisakim nebi ona rijecc progovorila,

kao da je mutava bila;

Nijesu je nikad vidjeli da čita ili piše,

a malo je tko o njoj znavao više;

Uvijek je bila sabrana i mirna,

samo kad bi čula pisak broda u luci,

hvatala bi se namah za glavu

i čupala kosu sa drhtavim prstima na ruci;

Niko nije znao o tome uzrok i istinu pravu;

a jedna moja pjesnička skica

tada je počinjala ovako: 

                                  “Tonina, žena, nesretna samotica,

                                    nježnoga srca, a mrkoga lica,

                                    zvana luda Amerikanica…”

V.

Smatrana za čudnu ludjakinju od sviju,

Tonina mi je predstavljala uvijek misteriju,

ali nijesam znavao njenu pravu istoriju,

sve dok mi majka ne ispriča jednu davnu tragediju:

                            -Kad ono tamo početkom vijeka

                              Tonina življaše kod donda u Orleanu,     (15)

                              bila je vjerena za jednog divnog čovjeka

                              i njihova je ljubav rasla kao u romanu;

                              Njega su ljudi Majkel, po američki, zvali,

                             A Mišo su mu tepali Crnogorci,

                             jer je bio blizak i drag našem svijetu,

                             a njegovi stari bijahu neki ruski duhoborci.

                             Mišo je radio u obližnjem drvenom gradu

                             i uvijek je pjevao silazeći i rudničku jamu;

                             bio je veseljak, dobar i marljiv na radu,

                             i šparao je za skoro vjenčanje u novome hramu.

Toga je dana sve bilo spravljeno po propisu i tonu

i dok je Tonina čekala sa svatovima na peronu

zabrujali su gradske muzike zvuci:

Ona stajaše u haljini bijeloj i sa strepnjom u duši

a Mišo je sa vozila hitao ka njoj sa buketom u ruci;

Odjednom nagrnu odnekud neka ljuta, siva lokomotiva

i začu se pisak mašine i škripe nemani koja se puši,

a Tonina osjeti samo kako se svijet okolo nje ruši.

Potom su je vratili doma ugaslih očiju i tupog lica

i prvih godina svi su je poznavali i zvali:

Luda Amerikanica.

VI.

Tamo pred rat, kada je jednom, u Sojhera vodu nosila,  (16)

Tonina zastade kraj stola na kome je novina bila,

i videvši veliki naslov iznad sitnog štiva:

“Uskoro će na južni Jadran stići prva lokomotiva”.

pa pade na tle kao da ju je munja pokosila.

(Biće da joj se tada prikazala slika još uvijek živa

kako ljubljeno biće mrvi američka lokomotiva).

VII.

Poslije smo u konobi, nasred kantunala,       (17)

dok se je lumin često od zaduha gasio,            (18)

našli na škartocu zapis koji je ovako glasio:  (19)

“Sve što sam imala nekoć, Mišu sam dala,

al’ onda sam izgubila i njega i sina;

Darinki sad ostavljam ovu kuću staru,

A Dragu, Mišovu Bibliju rusku,            (20)

koju sam slijedila i čuvala u ormaru;

Sa ljubavlju i lijepim pozdravima svima

Antonija Skutari zvana “luda Tonina”,

kako glasi moga neputa                 (21)

onoga galijota, pisana rečenica.          (22)

Note:

1- tamnoj; 2- kameni zid koji opasuje Budvu sa morske strane; 3- kreč, vapno; 4_ riba iz Skadarskog jezera, obično sušena; 5 – burence; 6 – kačamak, pura; 7 – morska trava; 8 – ogrtač, kaput; 9- parče, komad; 10 – posuda sa drškom za vodu, koga; 11 – vijenac za nošenje tereta nam glavi; 12 – noćni sud; 13 – potkresivati; 14 – vojnici; 15 – stric, ujak; 16 – prezime jednog vlasnika kafane; 17 – polica u uglu; 18 – naprava za osvetljenje na ulju; 19 – kesa od papira za pakovanje; 20 – autoru; 21 – nećak; 22 – obešenjak, nestaško.