Mehmed Eff. Spahić - Na poslanicu „Ljutom Hercegovcu“

 

Na poslanicu „Ljutom Hercegovcu“ (sic!)
koja je izašla u-48. broju „Воsnјака“.
 
Oj kuda si zabasao, orahova prazna ljusko?
Zar prljava tvoja lira tako zvoni — luda gusko?
Sa nje samo zloba bljuje i otrovi gadne zmije
U njoj mrve srca nema, u njoj muške duše nije.
 
Šta se kriješ, slabi crve, što u prahu samo gmiže?
Junak častan vedra čela na vidjelo sv’jetu stiže; —
Vo tek glupi samo radi što mu drugi zapov’jeda
Ali prava vedra mis’o okovat se tami ne da.
 
Na mejdan me zoveš — je li?!... ne izaći bila b’ ruga,
Ni živih se nisam boj’o a kamo li mrtvih šuga!
De zakaži mjesto i dan, a glas neka trubi svuda,
Da se biju da se krve razbraćena braća luda.
 
Što spominješ prošlost meni, ta preda mnom jasno stoji
Ja poznajem porijeklo praotaca, djeda moji,
I ja čujem glase, što ih s njinog groba vjetar fine,
„Srbin budi, čedo naše, ili proklet bio, sine“.
 
Ti ne čuješ izdajice, izdajice imena ti, —
Ta ne vila, s tvojom lirom kukavica tek se brati;
Sramota je suze liti, al’ ih pjesnik sada lije...
Jer su bracke grudi prazne, mjesto srca hladne zmije…
 
Razvedri se, luda glavo, i “bošnjaštvo“ mani tvoje,
Čitaj retke, što na listu prošlosti nam slavne stoje,
Pa se i ti vrati jatu, koje srpska vila čuva,
A ne budi prazni mijeh, što po volji drugog duva.
 
U Mostaru 5. Dećembra 1892.
 
Mehmed Eff. Spahić

 
"Dubrovnik" br. 25 1892.