Osman A. Đikić - Hazreti Ibrahim (al. sel.)

 

Hazreti Ibrahim (al. sel.)

 

1.

Na pr’jestolu suhog zlata
Car Babelski Nimrud sjedi,

I mračnijem okom sjajnu!

Velikaša kitu gledi,

Što oko njeg’ n’jemo stoji,

I zapov’jed očekiva.

Sve je tiho; sva dvornica

Kô da tvrdim sankom sniva.

Na jedanput Nimrud ’holi
Na svome se tronu mače,
Sve ga s pažńom slušat stade,

A on ’vako zborit zače:

„Od vremena nekog, vele,

U Babelu, gradu mome,

Zaneseńak neki da je
U maštańu suludome,

Izmislio novu vjeru,

I jedinog nekog boga
Propov’jedat započeo
Izmeđ’ sv’jeta babelskoga!

I taj luda jošte priča —

Da bog ńegov svemogući,

Svijetu je poslô ńega,

Da ga pravoj vjeri uči!

Ja sam toga pejgambera
U tavnicu vrgnut dao,

A vas, sluge dvora moga
Ja sam na zbor danas zvao,
Da mu kaznu dosudimo,
Kakvu pravom zaslužuje
Onaj, što na našu vjeru,

I svetińe naše pļuje!“

To izrekav Nimrud holi
Na robove svoje vika:
„Izved’te mi iz tavnice
Ibrahima, hapšenika!“

Mir zavlada; sva dvornica
Opet mukom zamukla je,

A pokretom n’jemim dvorba
Dopadańa znake daje.

Mir, tišina; glasa nema.
Najedanput sviju oči
Na jednome staše sužńu,

U dvornicu što ukroči —
Čela vedra, oka bistra,

I ma da ga uze pute,

S lica mu se pr’jegor čita,
Nema bore zabrinute.

Čvrstim krokom on do sjajnog
Nimrudovog priđe trona —
„Nešto si me zvao, reče,
Vladaoče Babilona!“

Ćuti Nimrud sred pr’jestola,
Ćuti dvorba izokola.

Najedanput kô posprdno, —
„Pogledajte, reče, sluge!
Poslanik nam to je boga,
Sazdateļa, svemoćnoga!

To je onaj, rad koga sam
I pozvô vas, sluge moje,

Pa mu jednu kaznu damo
Kô dostojna sveca što je!

Naj boļe je na spalište,

U pepeo nek se stvori,

Ta bog ńegov svemoćan je,

Ne će dati da izgori!“

— Na spalište! Na spalište! —
Poslušno se dvorba složi.
Nimrud viknu na robove,

Da se odmah vatra loži.

2

Pod Babelom, tvrdim gradom,
Gdje se Furat r’jeka lije,
Rasplamtô se grdan ogań,

U nebo se plamen vije.

Izokola, na sve strane,

Pritisnuo narod роļe,

Naspram ogńa tamo blista
Nimrudovo prijestoļe.

S nestrpļenem sve to čeka,

I na sjajni pr’jestô pazi,

— Što ga nema? — Sve se pita,

— Što car više ne dolazi! —
Najedanput rog odjeknu,

Šapat nasta — Nimrud ide! —

Laka četa końanika
Iz Babela tad izide.

Među ńima, sav u zlatu,
Jaše Nimrud b’jesna hata;

A za ńima ģelat vodi
Ibrahima savezata.

Mir, tišina na sve strane,

Cio narod nice pade —
Svome caru, tiraninu
Odanosti znake dade.

I pr’jestolu blistavome,
Kad zločesti Nimrud stiže,
Na rukam ga sjajna dvorba
Na visoko mjesto diže.

I s osm’jehom punim zlobe
Tad gelatim znake dade,

A Ibrahim sred lomače,

U čeļusti ogna pade.

„Sad neka ti pomoć pruži,
Moli tvoga višńeg boga!“
Podrugļivim glasom reče
Nimrud, srca zločestoga.

 

3.

 

Pod Babelom, tvrdim gradom,
Gdje se Furat r’jeka lije,

I posledńi plamen vrio
Strašnog ogna izumrije.

Аl’ što strepi narod cio,

U Babeļskom ravnom poļu?
Što l’ је Nimrud tako taman
Na zlatnome prijestolu?

— Gle, lomači posred žara,
Zdrav i čitav Halil*) stoji,
Čela vedra, oka bistra,

Na porugu каtil’ svojih!

 

Slušaj, Vjerni, što Višńega
Zapov’jesti sl’jediš Boga,

U najvećoj opasnosti
U ń ne gubi nada svoga!

Osman A. Đikić

¹) Halil-Hazreti Ibrahim.

Срђ - list za književnost i nauku/Antun Fabris ‐ бр. 14, јул 1902.