Samoživac
i slijepac
Sl’jepac ne
zna što je rujna zora,
Bl’jedi
mjesec i sv’jetla danica,
Žarko
sunce, sv’jetska uzdanica,
Rani
osmjeh našeg siiieg mora;
Ne
zna što je šara ružičica,
Što
plavilo glavica i gora,
Zelenilo
lovora i bora,
Perje
ptica, krilo leptirića! —
Samoživac
od sl’jepca je gori,
Nema
srca, san mu zlato mori,
Ne
zna turska odrta balija,
Kad
je Svetac ni Zdrava Marija:¹)
Bez
pjesme je, s bližnijem se bori,
Dok
bez nade, u grob se obori . . .
Živko (najvjerovatnije
Vid Vuletić Vukasović)
¹) Balija je
turski seļak, biva neznalica. Poslovica je prava u Hercegovini: „Ne zna balija,
kad je ićindija*,) a u Dubrovačkomu: Ne zna turska balija, kad je Zdrava
Marija. — Kaže se о neznalici, samoživcu bez srca.
*)
Ićindija, od turskoga ićindi, večerni čas; ićindi, ikindi, koji dijeli na dvije
jednake polovine prostor vremena od podna do zahoda sunca ; a znači i molitva,
što je propisana muslomanima u taj čas; a to je pak treća od pet dnevnijeh molitava.
Срђ: list za književnost i nauku / Antun Fabris ‐ бр. 5, март 1902.


Нема коментара:
Постави коментар