Dalmatinski iseljenici
U luci brod se otisnu
od kraja,
Biele se rupci i „s
Bogom” se čuje,
Na kraju jošte neki
suze brišu,
A onda pjesma s broda
odjekuje,
Te no se gubi
sve više i više,
Dok malo zatim
ne čuješ glasa;
Zakrenu brod i
isčeznuo oku,
Projuri brzo sred morskih talasa.
Za njime pjena glogoće u biesu,
A o bokove valovi mu biju;
I juri napried,
kao neman grozna,
Dok crnog dima konturi se viju.
I mrak se
gusti, na pučinu spusti
I obalu je već sakrio oku;
Sve šuti, samo stroj na brodu hlapće,
Ko da bol diše tešku i duboku.
Na palubi se ugasiše svijeće
I tihi sanak putnici već sniju;
Pod provom jošte, žižak svjetla sieva
A pod njim budne crne oči bdiju.
Tu čili momci poredani leže
I mnogom srce od zle slutnje trne;
Na malen kovčeg
naslonili glave,
Ispod njih ruke
prekrižili crne.
Ko roblje pusto ne
pomični stoje,
Sa mislih teških usnut im se neće.
“Graf Wurmbrand” vodi
dalmatinskog sina
I juri dalje i
sve napried kreće.
O kamo hrliš dalmatinče
vrli,
Ponosni sine ovih
liepih strana,
Da tugjoj zemlji u
njedarje padeš
U pustoj snazi mladenačkih
dana?
Ledeno to je, o moj
brate, krilo,
Jer pod njim srce
majčino ne bije,
Ostani ovdje, kod
svojega doma,
Nad njime liepo južno sunce sije.
Opustjeti će naša
zemlja draga
A očevina prosut će se
tvoja;
Oj ostan’ ovdje, tam’
ljubavi nije,
Jer tugja majka nije
kao svoja.
Zalijevaj znojem
djedovinu milu
I s manjim uz nju
zadovoljan budi;
Varava to je nada, što
te mami,
I obilje ti zlatnog
novca nudi.
Ne idi brate, sa
rogjene grude,
Jer možda, nećeš
vidjeti je više;
Ako ti kaže, da ćeš
bogat biti
I tugja majka, da ti sreću piše.
O teške jade kušati ćeš tamo,
Za pregršt zlata, što ćeš možda steći,
A ako samrt ugrabi te prieka,
Ni u grob crni, ne ćeš mirno leći.
Ostani ovdje kod ognjišta svoga
I tugjoj zemlji, moj brate, ne hiti,
Ovdje su tvoji grijali
se djedi,
Pa i tebi će ovdje toplo biti!
Ante Anić
CPЂ SRÐ
Нема коментара:
Постави коментар