Ante Anić - Dalmatinski iseljenici

 Dalmatinski iseljenici

 

U luci brod se otisnu od kraja,

Biele se rupci i „s Bogom” se čuje,

Na kraju jošte neki suze brišu,

A onda pjesma s broda odjekuje,

 

Te no se gubi sve više i više,

Dok malo zatim ne čuješ glasa;

Zakrenu brod i isčeznuo oku,

Projuri brzo sred morskih talasa.

 

Za njime pjena glogoće u biesu,

A o bokove valovi mu biju;

I juri napried, kao neman grozna,

 Dok crnog dima konturi se viju.

 

I mrak se gusti, na pučinu spusti

I obalu je već sakrio oku;

Sve šuti, samo stroj na brodu hlapće,

Ko da bol diše tešku i duboku.

 

Na palubi se ugasiše svijeće

I tihi sanak putnici već sniju;

Pod provom jošte, žižak svjetla sieva

A pod njim budne crne oči bdiju.

 

Tu čili momci poredani leže

I mnogom srce od zle slutnje trne;

Na malen kovčeg naslonili glave,

Ispod njih ruke prekrižili crne.

 

Ko roblje pusto ne pomični stoje,

Sa mislih teških usnut im se neće.

“Graf Wurmbrand” vodi dalmatinskog sina

I juri dalje i sve napried kreće.

 

O kamo hrliš dalmatinče vrli,

Ponosni sine ovih liepih strana,

Da tugjoj zemlji u njedarje padeš

U pustoj snazi mladenačkih dana?

 

Ledeno to je, o moj brate, krilo,

Jer pod njim srce majčino ne bije,

Ostani ovdje, kod svojega doma,

Nad njime liepo južno sunce sije.

 

Opustjeti će naša zemlja draga

A očevina prosut će se tvoja;

Oj ostan’ ovdje, tam’ ljubavi nije,

Jer tugja majka nije kao svoja.

 

Zalijevaj znojem djedovinu milu

I s manjim uz nju zadovoljan budi;

Varava to je nada, što te mami,

I obilje ti zlatnog novca nudi.

 

Ne idi brate, sa rogjene grude,

Jer možda, nećeš vidjeti je više;

Ako ti kaže, da ćeš bogat biti

I tugja majka, da ti sreću piše.

 

O teške jade kušati ćeš tamo,

Za pregršt zlata, što ćeš možda steći,

A ako samrt ugrabi te prieka,

Ni u grob crni, ne ćeš mirno leći.

 

Ostani ovdje kod ognjišta svoga

I tugjoj zemlji, moj brate, ne hiti,

Ovdje su tvoji grijali se djedi,

Pa i tebi će ovdje toplo biti!

 

Ante Anić

 CPЂ  SRÐ