среда, 28. мај 2025.

Блажо Петровић - Пјесма из путописа књаза Николе

 


"Не знам ко то бјеше. Док ја злијема очима и не виђу, али ће боље знати мој млађи ађутант. Један (Блажо) не мицаше с очи дурбин, но се грабљаше с оним старијим око дурбина ка ... око Виде крчмарице на ... са сином ... Кад их гледах гдје се грабе око дурбина ја лагано у себе изговарам ови стих корнело: „Је reconnais mon sang dans ce noble coorroux!“

 

Блажо се није могао отрпјети да на ови мали призор не направи слиједећу пјесмицу:

 

Дивне ли сте сјенке лаке,

Што том баштом чепукате,

Ту сте дошле, да источног

Гостопримства израз дате.

 

Шетајте се по ливади,

Коју влашке водекропе

Моје жеље, моја харност

Лаке ваше прати стопе.

 

Ох, да ми се прометнути

Којом биљком, што газите,

Или жицом од ћилима

На којима ту стојите,

 

Чуле бисте нове рјечи,

Чуле бисте нешто ново,

Које би ве занијеле

У блаженство пророково.

 

Ја говорим језик сваки,

У којему срце збори,

Ви би мене разумјеле,

Божанствени дивни створи.

 

Но очаран свим, што виђу,

Вашим царем и диваном,

Ја о себе немам чувства

Све једнијем сматрам саном.

 

Музика је играла до пред саму ноћ пред Дворцем. У мрак смо пошли на вечеру и мало послије отишли да лежимо. Тако се свршио дан 7. августа, дан у који сам видио Цариград и цара турскога."

 Никола І.











субота, 24. мај 2025.

Ante Anić - Dalmatinski iseljenici

 Dalmatinski iseljenici

 

U luci brod se otisnu od kraja,

Biele se rupci i „s Bogom” se čuje,

Na kraju jošte neki suze brišu,

A onda pjesma s broda odjekuje,

 

Te no se gubi sve više i više,

Dok malo zatim ne čuješ glasa;

Zakrenu brod i isčeznuo oku,

Projuri brzo sred morskih talasa.

 

Za njime pjena glogoće u biesu,

A o bokove valovi mu biju;

I juri napried, kao neman grozna,

 Dok crnog dima konturi se viju.

 

I mrak se gusti, na pučinu spusti

I obalu je već sakrio oku;

Sve šuti, samo stroj na brodu hlapće,

Ko da bol diše tešku i duboku.

 

Na palubi se ugasiše svijeće

I tihi sanak putnici već sniju;

Pod provom jošte, žižak svjetla sieva

A pod njim budne crne oči bdiju.

 

Tu čili momci poredani leže

I mnogom srce od zle slutnje trne;

Na malen kovčeg naslonili glave,

Ispod njih ruke prekrižili crne.

 

Ko roblje pusto ne pomični stoje,

Sa mislih teških usnut im se neće.

“Graf Wurmbrand” vodi dalmatinskog sina

I juri dalje i sve napried kreće.

 

O kamo hrliš dalmatinče vrli,

Ponosni sine ovih liepih strana,

Da tugjoj zemlji u njedarje padeš

U pustoj snazi mladenačkih dana?

 

Ledeno to je, o moj brate, krilo,

Jer pod njim srce majčino ne bije,

Ostani ovdje, kod svojega doma,

Nad njime liepo južno sunce sije.

 

Opustjeti će naša zemlja draga

A očevina prosut će se tvoja;

Oj ostan’ ovdje, tam’ ljubavi nije,

Jer tugja majka nije kao svoja.

 

Zalijevaj znojem djedovinu milu

I s manjim uz nju zadovoljan budi;

Varava to je nada, što te mami,

I obilje ti zlatnog novca nudi.

 

Ne idi brate, sa rogjene grude,

Jer možda, nećeš vidjeti je više;

Ako ti kaže, da ćeš bogat biti

I tugja majka, da ti sreću piše.

 

O teške jade kušati ćeš tamo,

Za pregršt zlata, što ćeš možda steći,

A ako samrt ugrabi te prieka,

Ni u grob crni, ne ćeš mirno leći.

 

Ostani ovdje kod ognjišta svoga

I tugjoj zemlji, moj brate, ne hiti,

Ovdje su tvoji grijali se djedi,

Pa i tebi će ovdje toplo biti!

 

Ante Anić


 CPЂ  SRÐ





Ante Anić – Dubrovnik

 

Januar

 

Ante Anić – Dubrovnik

 

Uminuli su davne slave zvuci

A hršum vjetra vrh grada se vije,

Te snažnom silom b’jesna elementa

Valovljem gordim o Lovrjenac bije.

 

Na Petki bor se zeleni i pregiba

I klanja gradu, što o slavi snije;

Lovorje davno uzglavlje mu meko,

Al nove želje u grudima krije.

 

Sve opet tiho... i sunce je sjajno

Vrh cvijeća i nad pomama zasjalo.

Sve mirno... samo s uspomene gorke

Na Petki borje malo zadrhtalo.

 

Sto l’jeta minu, da Dubrave ove

Slobodu Silnik u okove veza;

Zan’jemili su davne slave zvuci,

Obumro glas je i zadnjega kneza.

 

Sve tiho, tiho... ali nešto gruva...

Sa Srđa zadnji top se odaziva: *

O “salve” grade! a Fatum se smije

I k sebi malog dječaka doziva:

 

“Oj dođi dijete da idemo skupa

Sred ubavoga ovog vilin-stana,

Poćemo tamo, do Mihaljskog groblja,

U spomen onog – žalosnoga dana”.

 

* Dubrovnik je razoružan januara 1908., te vojnici sa Srđa i sa Minčete - kule na ime pozdrava po vojničkom običaju ispucaše topove, prije no ih odvezoše.

Ur.


 CPЂ  SRÐ







Luko Zore - Objavljenje

Luko Zore


Luko Zore pravom je nazivao „Objavljenje” svojim čedom. Onda naj više povjerujemo njegovu čedu, koje nam ovako zbori 0 južnim Slovenima:

 

Carigrade, o moj glavni grade!

Bugarijo, bajna zemljo mila,

 

Ðulistane, svakog milja sade,

Gdje se leže iz potaje lave!

Maćedonska zemljo, zlatni rade!

 

O Rašijo, rako naše slave;

Šumadijo, odabrana četo,

U obilju čuvaj glave zdrave!

 

Trgovište i junačka Zeto

Uz primorce s Arbanijom ljute!

Herceg-zemljo za vukove pseto!

 

Dubrovniče, oj vilinji skute!

Dalmacijo, ti primorska kito,

Uz otoke niz more prosute!

 

Oj ponosna Bosno, naše žito!

Kitni Sr’jeme, Slavonijo plodna!

Oj Banate s Bačkom, gn’jezdo sito!

 

Panonijo u ravnini zgodna!

Oj Hrvacka zemljo, umni cv’jete!

I ti, Istro, u krila nam rodna!

 

Oj s Goricom Kranjska, blagi sv’jete,

Uz Korušku i Stiriju južnu,

Sa primorjem, kom susjedi pr’jete!

 

Vrz’te jade i neslogu ružnu,

Pa bratinsku prihvatite vjeru,

A haljinu prom’jenite tužnu.

----------------------------------------

 

Dete brzo u kolo opravne!

Priroda vas u prostor poredi,

Da vas ništa ne prekida stavne.

 

Jezik vam je naj bolji po sr’jedi,

Herceg-zemlja kršna što othrani,

I Dubrovnik na primorju s’ jedi.

 

Oj jeziče, s prva razmahani,

Kako ždr’jebe kad ga ravan nudi;

No sad si mi vranac zauzdani!

 

A za ime briga vas ne budi!

Vr’jeme i tu jabuku vam nosi,

Kad zapreku konačnu raspudi.

--------------------------------------------

Nek Slovinstvom Slovinac se diči,

I čarobnu Sloviniju sprema,

A Slovinski jezik mili liči!!!

 

 

On je „Objavljenje” ostavio svojom rukom napisano i fino zavezano u maloj 16. svome jedincu Tonku. Na posljednjoj stranici je lapisom zabilježio da je u štampi nešto izmjenjeno i popravljeno.

 

Ovi stihovi naj bolje govore, kako je Zore mislio, kako je u svojoj misli zanesen bio, i koja je Slovinčeva zadaća bila.

Ali je Zore bio dosta loše sreće; kad je južnoslovenska ideja na našem Primorju počela i pobjedu da slavi, niko Zoru ne spominje, niko ga se ne sjeća, nikomu na um ne pada, da je on stijene nosio kad se temelj gradio.


 CPЂ  SRÐ 1906.





Радомир Кривокапић – Орлински - Под чемпресом

  


Под чемпресом

 

Радомир Орлински Кр. - Бар

 

Под чемпресом, кипарисом

Сахрањена љубав спи,

Већ њезиним бај-мирисом

Не сладимо душе ми.

 

Утули нам св’јета злоба

Божанствени срца плам,

Над животом мрачног гроба

Запечати ледни кам.

 

Љубави нам развалине

Освјештане плачу сад,

Туд уздаха зефир мине

И покрене бол и јад.

 

Поврх гроба цв’јеће шушти

В’јенца, што нам сплете мај,

То је, грле, збор немушти:

„Свему мора доћи крај!”


CPЂ  SRÐ





Радомир Кривокапић – Орлински - Пловац



 

Пловац

Радомир Орлински – Бар.

 

Притајан огањ свети обвијен у пухору¹

У олтар древна храма тајанствен чека дах,

Да сијне чудним сјајем, к’о зв’језда кад у зору

С врхунца пурпурнога на један бљесне мах.

 

Промрзнут пловац ломни са бурног океана

Разгријат хоће груди на пламу огња тог,

Пропјеват’ жељан хоће, кад лед му са усана

Растопи усном врелом љубави страсне бог.

 

К’о цв’јет ће олеандар заруђет’ лице тада,

И сијнут очи опет промрзлом пловцу том;

На жалу самцу ће се појавит вјера, нада

Ко Ибис света птица да л’јечи груди лом.

 

На грани запловиће од кедра са Ливана

По бурном мору опет, док нађе пристан свој;

Ко б’јели морски галеб — у пјени окупана

Без весла лаћа хоће пркосит, бури злој.

 

¹ Прашина.


 CPЂ  SRÐ