Marko Ivov Kuljača - Čovjek nestaje, a zavjet ostaje

Čovjek nestaje, a zavjet ostaje

Samouk sam, ali nešto znadem.

Po brdima čuvao sam ovce.

U školi sam malo naučio.

Po tuđini mladost izgubio,

Al’ od ljudi nešto i primio.

Za nagradu teška iskušenja,

Projuriše kroz pedeset ljeta

Sad kad bih se iznova rađao,

Ja bih život bolje spoznavao.

Mladost luta i klade obara,

Al’ iskustvo nauku nam stvara.

Šta će život gdje ne služi zdravlje,

Il’ bogatstvo gdje veselja nema?

Blago tome koga zdravlje služi

I svom rodu bratsku ruku pruži

U svome domu mirno živi.

Teško onom koga svijet mrzi.

Vrijeme leti – munjevito sine,

A čovjek se životom razmine,

Brige stvara, teško breme vuče

I po zdravlju samog sebe tuče.

Zašto se vlade uvijek biju

I istinu od naroda kriju?

Kad na zemlji za sve sve hljeba ima,

Samo pravde da upravlja njima.

Da se tuđe dobro ne prisvaja,

Nit’ prirodno vrijeme dozvoljava.

Hajde ljudi da se upoznamo

I životni teret olakšamo,

Jer svako mora umrijeti

Ništa sobom neće odnijeti.

Budva, 1982. godine

Marko Ivov Kuljača – “Sjećanja i zapažanja”