Ivo J. Lahman - Litija

Litija

I

Sa mnom se tromo vuče litija bl’jedih dana

Praćena fanfaram’ bola što mutne ritme trube,

Stupamo tiho, gazeć ceste blatne i grube,

Crv dokle strasti i sumnje žilama mojim dube,

Sa mnom se tromo vuče litija bl’jedih dana.

Prate nas mramorne oči crnijeh sfinga nekih

Duše što snove bune k’o ponoćnog sunca traci.

Prate nas dalje sve veći krvavi upita znaci –

Dok u dalj mutnu negdje vijore crni barjaci,

Prate nas mramorne oči crnijeh sfinga nekih.

II

I mir svoj sam našo kad sam izderao

Pređu ludih sanja što je dugo tkah.  (V. Nazor)

I susta povorka siva!... Okruglo sunčevo lice

Plamenom osu im oči, toplinom umi im srca.

Sada se širom smije, dok litija pade nice,

Dokle u zanosa žaru povorka patnika grca:

“O boštvo silno! Gle rana! Rastali obruče ove

Međe što staviše tvrde zrakama velje ti moći,

Prosijaj jače, nek duša što vječno tuži i zove

Zaboravi užas mraka i tugu crne noći!...”

I miso dok plela je harfu sjajnih sunčanih niti

Da slašću slobodnog roba dodirne srebrne žice –

Zrakom se graktanje čulo crne i zlokobne ptice,

A sunce je staro lice u sure skrilo liti --------------

----------------------------------------------------------------

I opet je pljuštala kiša. I ceste pokrila voda-

Ustala patnika čela mirna i tiha i blaga

Beskrvnim žilama njinim nova je protekla snaga.

I put svoj nastavlja sada mirna i tiha hoda …

Budva 1920.                 Ivo J. Lahman

Ilustrovani List  br. 2  1921