Grgur Biokovac - Na kulištim Jugović dvora

 

Na kulištim Jugović* dvora

 

Već planinskih ptica veseli sklad

Pozdravi jasno s istoka Sunce,

Več žarko obsja Viter-vrhunce,

Kad putnik na goru dostadoh rad!

 

I milolik obalam prosjenu

Veselo Sunašce rasipljuć sjaj, —

Vilovit-Primorja zimzelen gaj —

Čarobnim se plaštom zaodjenu.!.!

 

Kao soko kad na klis dostane

S visa gledajuć timora ljuta,

More, podgorja, i brda kruta,

Željnim okom kudagod mahne;

 

Oj širom okolo pogleda divna..!—

S kulišta gorskih ushićen gledah,

Otoke vilinske niz more redah,—

Bijele dvorove Primorja mirna!./

 

Sa sinjeg mora, starinskih dvora

Junačka prošlost divno lebdila!—

Maštom šaptala, dušom svodila— .

Ponosna stara Primorska „оrа“!!.

 

Premišljah tugjer v’jekove slavne—

Slovinskih dika,— nezgoda crnih

Jaku polugu dušmana strvnih, —

Razdor-neslogu, i spletke tavne.!.

 

Gledah tom našom gradinom svita —

Kud se Slovinstvo prostire, širi,

„Igda da Slovin-sloga uspiri?!

Tužnim srcem vapijah i pita'!?“

 

„Avaj! sudbo, i vilinska kobi — “

„Jel to Slovinka ? ! — što da mi zbori.?

„Na kuliištu, glej?!— baš da se stvori.?!

„Nagjoh se tuj u opasnoj dobi..?!.“

 

„Сuј der, momče putniče smioni“

„Ova kulišta, vilâ su stani“

„Na ovu zemlja nigda nestani,

„Zas'jedam vilâ odmah s’ ukloni.

 

„Ро razoru evo pogledaj tamom"

„Ovdje nebi sugjeno stanovat“ —

„Ni Jugović braći grada osnovat!“

„Uzrok bi to na ročištu davnom!"

 

„Uzrok je s kletve... dok se navrše“ —

„Sloviuski jadi, dok sloga ogrli“ —•

„Ljubavlju, bratskom rod nam naš vrli;

„Presude jednom već da se skrše!“

 

„Ovdje tad ćemo s novoga grada— “

„Kolo zaigrat slovinske vile, -

„Narodne kada slože se sile — “

„S Jugović-mladih bratskoga sklada!

 

„Kad će to, vilo, zavupim, biti!?“.

... Ah! S mog usklika iščezuu vila!—

Glas mi zamuknu divovska sila —

Kliknut hoteč. .. „Nemoj već tajiti.!“

 

Nestade vile, i čudne kobi

Samo mi iskra u duši planu. . .

Samo mi na srcu tužnom lanu ..

Dali su sluti o boljoj dobi?!

 

Manuh se putnik kobi i m’jeni ....!

Da! jednom pozdravih rodne gore !,—

I divno sinje primorsko more,

Pak s srca puna pjesmom nam’jeni’

 

„ Oj slogo sveta, raspali grudi — “

„Slovencu, Hrvatu, Srbu bratu,“

„Bugara da nagju u svom jatu . . “

„Slovinstvu mladom pretečom budi.“

 

*) Lijepoga Jesenskog jutra 17 Rujna 1877; dostao sam na kulišta Jugovića graca, na visokom Viteru gornjega Makarskoga Pri­morja. Obilazeći zakopanu zemljom podorinu, zaraslu divljom tratinom, i razim grmljem pri istočnoj strani pokraj okrajka uzgor stojećih ruševina, opazio sam cijelu polovicu lijepo iskresane četvoraste ploče, na kojoj opazio sam ruku, mаč, i po zvijez­de. Stari gradac sa lijepim dvorcem, prilično da je zauzimao do 50 metara četvornoga prostornoga zemljišta.

Kako su Jugovići, s grada Vučitrna prispjeli k moru, nijesam tačno mogao doznati. Po pismenim spomenicima , koji su se negda nalazili u samostanu Zaostrogu, reko bi, da nakon Kosovskoga rasula, potomci Jugovići Damjana Bogdanova, uklanjajući se ispred sile turske, krenuše preko kršne Hercegovine, dopriješe u zagorje primorsko, i kod svojih suplemenika starih primorskih Hrvata Kačića nagjoše zakloništa, pak na Viteru svoj gradac smjestiše. Nakom kratkoga vijeka pleme Jugovića izumrije, od koga preostajući samo jedna ženska, umrije dumnom.

Narod mnogo toga koješta priča, i u pjesmi, i u prostoj pučkoj predavi, o došašću i boravljenju Jugoviča na Viteru, o vilin­skomu kolu i ročištu, o vilinskomu sazivanju na selo i t. d. o zamamljivanju mladića i grabljenju djece i t. d. Zato narod zo­ve Jugovića kulišta i vilin-gracem, te prosti pučanin njekom bojazni i u neopasno doba uzlazi na goru, da nebi nagazio na vilinsko kolo, na vilinsku zdjelu i t. d. Pjesma pak u glavnom stoji u opreci narodne pjesme, biva:

„Što bi braća obdan sagradila“

„То bi vile obnoć razorile“ . . .  i t. d.

 

Spjevao Grgur Biokovac

 

(Grgur Urlić-Ivanović (Drašnice, 1842. – Zadar, 1902.).)

1879