Ivan August Kaznačić - Ane Vitaljkinja

 

Iz zbirke I. Augusta Kaznačića
Ane Vitaljkinja ¹)
(Narodna Dubrovačka)

Dvorbu dvori Vitalkinja²) Ane
U gospogje Valovice Pavle;
Pavla Anu i bije i kara
Često njome jadnoj prigovara:
„Službenico, Vitaljkinjo Ane,
„Ostavi se milog’ brata moga,
„Moga brata pouze³) od grada;
„Ako ga se ostaviti nećeš,
„Baci ću te u tavnicu tavnu
„Gdje ne vidiš sunica ni mjeseca,
„B’jelog danka, ni mladog junaka.“
Veće se je Ani dodijalo
Slušat korbe gospogjice svoje,
Pob’jegla je Vitaljini ravnoj,
A za njome pouza od grada:
„Vrat’ se Ane, moja dušo draga,
„Po tri put ti tvrdu vjeru davam

¹) U starome Dubrovaškome arkivu nalaze se dokazi koji jamče
istinitost ovog’ dogagjaja.
 
²) Vitaljina selo u Konavlima.
 
³) Pouza se obično zvao starješina stražarski u Dubrovniku.
 
„Nećeš dvorit Valovicu Pavlu
„Ni men’ služit pouzu od grada.”
„Ja se hoću oženiti za te.
„Evo tebi ubrus kavaloča¹),
„Pokri mi se po bijelome lišcu
„Da te ne bi sunce priuzelo,
„Ni lišce ti l’jepo potamnjelo" —
Bila mudra, al se prevarila,
Vratila se s pouzom od grada.
Kad su došli na Ploče²) bijele
On je tada Ani govorio:
„Službenico Vitalkinjo Ane,
„Ti mi pogji ponapr’jeda Pilam³)
„Ja ću doći nakon tebe Pločam.
Ona pogje ponapr’jeda Pilam
A on dogje iza nje kroz P’loče;
Sastali se na vratima grada
U Dubrovnik b’jeli ušetali.
Pak je vodi u b’jele dvorove
Zatvora je u kamare žute;
Ovako je njome govorio:
„Službenico Vitaljkinjo Ane,
„Ne izlazi na pendžere dvora,
„Da te ne bi kogod ugledao,
„Da me ne bi s tobom prekorio.“
Stala jadna sedam, osam dana,
Veče se joj bilo dodijalo,
Izašla je na pendžer od dvora.
Vigjoše je dva vlastela mlada,
Mato Škatić i Nikša Getaldić;

¹) Vrsta platna koje se pripravlja u Dubrovniku.
 
²) Ploče, istočno predgragje Dubrovnika.
 
³) Predgragje sa zapada.
 
Pak pouzu oni dozivali:
„Ko ti ’e ono na pendžeru dvora,
„Ili mjesec, ili sunce žarko,
„Ili l’jepa Vitaljkinja Ane?
Kad pouza njih je razumio
Ovako je njima govorio:
„Nit je mjesec, nit je sunce žarko,
„Nit je l’jepa Vitaljkinja Ane,
„Nego sluga Vlaho Barjaktare“ —
Paka Ani na kamare šeta
Ovako je njome govorio:
„Službenico Vitaljkinjo Ane,
„Koliko ti moje govorenje
„Da n’ izlaziš na pendžere dvora,
„Da te ne bi kogod ugledao,
„Da me ne bi s tobom prekorio!”
Pak je male nože povadio
U srce je Anu udario,
I nožem je čedo izvadio,
Pak dozivlje slugu Barjaktara:
„Vjerna slugo, Vlaho Barjaktare,
„Hodi, Anu na mjehove deri.“
Vlaho ’e Anu na mjeho derao,
Ije meso i konju ga dava
I još časti dumanjski manastir.
Pak je dumna njemu govorila:
„Brate mili, l’jepa, slatka mesa
„Ljepše meso, nego jalovice!“
Meće tosti u fosu¹) na placu. —
S Brgata se momče poboljelo
I dozivlje Ivana barbjera²)

¹) Jama kroz koju se izlijevala roda.
 
²) Brijača, koji su u Dubrovniku bili i flebotomi.
 
Da mu pusti do dv’je unče krvi.
Nema barbjer gdje proliti krvcu,
Neg je proli u fosu na placu,
Ter povikne tanko iza glasa:
„Mili bože! čigove su kosti
„Il janaške, il su gjevojaške?"
Kad ga čuje pouza od grada
On dozivlje Vlaha Barjaktara:
„Vjerna slugo, Vlaho Barjaktare,
„Osedlaj mi vranca konja moga
„Jer ću poći u Gruž¹) na objede.“
Kada ga je Vlaho razumio
Osedlo mu vranca konja l’jepa.
Kad to vidi od grada pouza,
Na vranca se konja uzmetnuo
Iz b’jeloga grada pobjegnuo.
 
¹) Selo blizu Dubrovnika.