Nikšina molitva
Ako Bože! mi ti sagr’ješismo
Sred te sl’jepe, te borbe zemaljske
U metežu ljuckoga života,
Ah ti znadeš kano u koljevci
Gr’jeh nas njiha; kipi po žilama
Nam doraslim; u bespuće kobno
Sam nas tjera gdje s’ divimo bjedni,
Puni strave, kuda zaidosmo;
Netom ponor taj grozni, plamenog
Gnjeva tvoga obasja nas
munja.
Ah! na djecu tvoju
zablugjenu,
Slabu djecu, ti se ne
smilova
Još Gospode! vr’jeme je vrijeme
Skrajno vr’jeme! Na neockvrnjenim
Grudam negda zemlje još mlagjahne,
Otkad mrtva Abela nevinog
Sleže bratskom zavist kleta rukom,
Uzavreše do dv’je r’jeke
skupa:
Jedna, r’jekâ groznijeh,
suzami,
Krvi druga ljuckom je naduta;
Pa sve teku, teku neprestano
Grozno teku, pr’jete umrlima
Propast obe. I za malo, Bože,
Njih presuši! bar i kratkog
daj nam
Odihaja! Još nikad do sada
Nije teže tvoja nas desnica
Pritisnula. Zemljâ
opuštenih
Glas se diže tvoga do
prestolja:
Tebe vape iz srca narodi,
E se boje, kakvoj po odluci
Da im n’jesi, prije posljednjega
Strašnog suda, umrle stanove.
U Ad gorki za svegj pretvorio;
Pa ko slika prati ih Meduze
Očajanje! Ne ckni već Gospode!
Prosti nama! smiluj se! Nikuda
Ko što prije mileni žubori
Ne romone suprugâ smijernih
U sred negda veselog ogjaka,
Te mre tužnim posmjeh na ustnama,
E se sjete nestalog poroda,
Uzdisanog zaman. Moju s’jajnu,
S’jajnu diku, slatku nadu moju,
Žarko sunce, osmoljetnog Steva,
Ot’ i meni tvoja ruka strašna,
Te se na me pruži u rasržbi,
Ama Bože! c’jeloga svijeta.
Da si krunu ti mi
poklonio
Da pregorim onu
glavu dragu;
Ja bi na dar tvoj ti zafalio,
Sam za jedan celovâ medenih
Što mi dade ono
nježno d’jete,
Tek da g’ vigju još jednom na zemlji.
Pa, što više? da ne gojim nadu
Njega gdjegodj da sretnem u raju,
Samog raja lako bi s’ odrekô.
Ti premudrost - ja slabo stvorenje!
Nije stvoru
s Bogom se suditi:
Tvoje
pravde, tvoje i milosti
Sve su nama,
sve staze otajne,
Nedohitne...
Nemoj zamjeriti
R’ječ
ispraznu, što mi se ukrade
Ucviljenom.
Kad je srce bono,
Pamet
strada, te kô razuzdani
Konji, puste misli ni lutaju,
Pa se jave u
zboru nestalnu,
Neporednu.
Evo sa pepelom
Posuh glavu,
pa doh na koljena,
Pa t’
upravih iz duše krilatu
Ovu molbu
mog naroda milog
Ti sakupi
uda rastrgana,
Da i sada ne
bude, ko svegjer
Bješe dosle,
žrtvom si nevinom
Vlastoljubja
slijepa mogućih;
Da svegj
svojom krvi neusplaća
Mržnju hudu,
plahe i zavisti
Naduvenih
ludilom vladarâ.
Ti koj’ možeš sve što hoćeš
Bože Ti
prekini krvnu razmiricu
Izmegj’
braće Rusa i Poljaka,
Nek pregore
krivde zamjenite
Na oltaru
svetom otačastva.
Ti probudi
ponos tinjajući
U prsima
nedužnih Slovakâ
Da se mahnu
podlog robovanja
Varvarskome,
tugjemu plemenu.
U mir svedi
sa Hrvatom Srbe:
Et’ i sada,
krvcu blagorodnu
Liju padši
jedan kod drugoga,
Po tvojimi livadami Bosno,
I po ljutom, oh Ercegovino!
Kršu tvome: a još i ne znadu
Dali za rod,
dal’ mu za dušmane?
Kako bilo,
neka zla ne bude,
Nek ispliva
njihova pravica,
A sva spletka pane na spletkare.
U mir svedi sa Hrvatom Srbe:
Ti si jedan što će nam do dvije
Puste crkve? Ti pamet prosv’jet
Obostranom našemu Sveštenstvu.
Netom počme zbilja vjerovati
U te, što je davno razučio;
Pošto opet
zakon tvoj prigrli,
Te g’ očisti od tugja gradiva
Kim ga ljucke himbe naprtiše,
Mahom jedna postati će vjera,
Jedna crkva Slovinskom narodu.
Još me nešto prislušaj Gospode!
Iz djetinstva ti m’ obkoli tugam,
Pa m’ ustrajno vjenča sa nesrećom.
Ja pretrpih boli svakojake
A premučah; posinjeh pretvoreni
Pokri često patnju unutrnju,
Te uplaši često prevarena
Mog zlotvora. Izmegju krvavih
Dračâ ljute te krune trnove
Dajmi Bože! da lovor prolista,
Čarni sanak moje dobi mlade,
Uzdah trajni c’jeloga života
Tvojim duhom ti nadahni pjesme
Kad m’ isteku iz srca prepuna;
Udri na njih pečat vjekovanja
Neumrlog, da ih crnim valim
Ne proguta zaborav. Nek budu
Mom narodu utjeha i dika;
Nek mu
pjesme omile Nikšine,
Nek ih gjedo
u sred zimske noći
Kod ognjišta
poje unučadi;
U proljetno
tiho predvečerje
Nek ih momče
svojoj dragoj poje.
A kad stupi vr’jeme odmjereno,
Kad mi ura primakne se strašna,
Nemoj meni
poslat nijednoga
Tvoga Sveta,
ni Angjela s neba
Da me kr’jepi
u borbi samrtnoj.
Pošlji samo
moju milu majku
Pošlji samo
moga divnog Steva;
Kad ih
vigju, predćutjeću raja
Tvoga slasti
prije neg me trgne
Kosjer oštri krutne pokosnice,
Sinuće mi, u času posljednjem,
Sjajna zora nade vjekovite.
Molbu moju, Bože! ne odbaci,
Pa ću mirno saći zadovoljan
U pučinu beskonačne tajne.
Nikša Gradi
Нема коментара:
Постави коментар